Rastanak

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Sve teže mi padaju rastanci.
A sve ih je više. 

Dođeš tu na dan il dva,
i okreneš cijeli moj svijet.
I grliš me
i ljubiš
K’o jedno dišemo.
I smijemo se, plačemo.
Živimo.

Živimo za dan
ili dva.

I onda ideš. A bol me razara,
svaki put sve više.

Svaki ispraćeni autobus,
svaki zagrljaj kojim ti sve kosti polomim,
svaki poljubac za rastanak:
lome me!

I skrivam to od tebe
i od ostatka svijeta.
Ponekad i od sebe.

Jer sve teže podnosim
prazninu koja ostaje.

Suze zastaju negdje duboko u meni
dok skrivena,
iza ugla,
opet promatram kako autobus odlazi
sa perona 205.
Skrivena,
jer ne daš mi da te gledam
kako odlaziš.

A onda hladni noćni zrak mrsi mi kosu
i ljubi lice,
da još više nedostaju
tvoje tople ruke
i dah.

Ulazim u praznu kuću.
Tad tišina i ništavilo postaju opipljivi.

Svaki put se nadam da ćeš ipak biti tu
kad otvorim vrata.
Ponovno se uzalud nadam.

Tvoj miris je svuda po sobi i
izmami suze na lice.

Zidovi kao da viču tvoje ime,
tjeraju me da se pokajem što ni ovaj put
ne odlazim s tobom.
Što si mi i ovaj put
izmakao iz zagrljaja.

Vrijeme se urotilo protiv nas.

Kad si tu,
juri.
Ruši rekorde brzine,
da bi moglo usporiti
kad odeš.
Da sekunde
protegne u vječnost.
Uzalud te ovdje pokušavam sastaviti
od tragova koji su ostali.

A ti,
tamo negdje u daljini,
gledaš u noć kroz prozor autobusa

i misliš na mene,
misliš na nas.

I pitaš se
zašto ni ovaj put nisi ostao?

A oboje znamo sve.

 

 

J.P.

3 thoughts on “Rastanak

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting