Putnik

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Oblaci su smračili dan,

Tama se nadvila nad gradom.

Vjetar nosi tiho otpjevani san.

I dok se jesen šulja kradom,

Nosi me pjesma…i odlazim daleko.

 

S osmijehom na licu, nadom u očima,

A tugom u srcu..pa čak i onaj netko

Tko će me se sjetiti u osamljenim noćima

Zaboravit će s vremenom da sam ikad tu bila.

 

Zrakom se širi težak miris magle i rose.

Pokušavam dopustiti snovima da me nose.

Krećem.. A svaki je korak sve bolniji i teži.

Odlazim.. Ali nemam snage reći zbogom.

 

I sjedim kao prikovana, gledam vlak kako bježi.

Ne mogu otići, sreće se bojim.

I svakoga dana na istom peronu stojim

I gledam kako odlaze vagoni

I čekam da posljednji poziv putnicima odzvoni.

Pa kada postanu pusti peroni,

Pružim ruku za davno nestalom iluzijom sreće,

Za vlakom koji prema novom gradu kreće.

 

Nisam putnik, već sam odavno prazna sjena.

Samo polovica čovjeka s dječjim srcem, duša izgubljena

Što svaki dan gleda isti vlak kako s istog perona kreće.

Ne, ja ne živim. Gledam život, tratim vrijeme..bježeći od sreće.

 

2 thoughts on “Putnik

  1. Predivni stihovi Ana!A posljednji mi je poseban!…”Ne, ja ne živim. Gledam život, tratim vrijeme..bježeći od sreće”…divno!
    Osmjeh ti ostavljam:))

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting