Prvi jaglaci

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Nešto me je potaklo na promjenu stava

o stvarnim potrebama onog smrtnog trena

kad se uopće ne gleda da li raste trava

nego uživa se sva minuta rastresena;

 

nešto mi je prekinulo otkucaje sata.

Svakodnevica je izgubila svoje sve okvire

iako je bila tako dobro poznata

i sada mi premnoga prostranstva iz nje vire,

 

a žurim se uhvatiti svaku vrstu materije

jer znam da to je sasvim isto kao pašnjaci

što na nebu otvaraju najmanje arterije,

što su pravi, nisu nikakvi lažnjaci.

 

Tako je svejedno da li kontempliram,

da li molim riječju, stihom ili kuhanjem;

ako dođe nevolja, to ne komentiram

da se ne bih umazala brukanjem.

 

Tada vrijeme, kao ljubav, iznenada stane,

ali otvara mi bezgranično puno snage

pa ni sijede, niti koža ne broje mi dane;

iznova sam mlada radi strašno važne potrage

 

za suvislim rezultatima koji puknu kao drenule,

kao neviđena bajka što je zovu čarobnjaštvom,

a meni samo su se misli radosne pokrenule,

natopljene žeđu za stvaralaštvom.

 

Zašto sad sam radosna kada niti ne starim,

a vremena su za to, ili kad sam negdje stigla;

zašto uopće za stare stvari ja ne marim?

Zar tek sada sam se u životu malo pridigla?

 

Ako to je, ako sam tek sada prve jaglace namirisala,

mora da je vrijedilo mi nešto ono prije;

mora biti da sam ipak nešto lijepo narisala,

ali ne znam što je jer se sjećanju mom krije.

16.12.2012. 19:38

 

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting