Prokleto doba

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Ponekad,dok dani koračaju

Kraj ljudi neprmijetni u hodu.

Meni se iznova razočarenja vraćaju,

Jer ne podnosim tu ustaljenu modu.

 

I polahko kao ličinka na grani,

Za neku promjenu se spremam,

Ali kao i danas tako i lani

U nešto bolje pretvoriti se nemam.

 

Volio bih da sam leptir žuti,

Koji živi samo jedan dan,

No vapaji su mi posve kruti,

A još žalosniji mi je san.

 

I ovaj narod što kao živi,

Na lijenosti zadojen od malena,

I svi redom su mu krivi,

I prije i sada i za sva vremena.

 

Nit se bune,niti se žale

U pasivnosti oni sve motre.

Sve republike tako su pale,

Jer demokratija zahtjeva smotre.

 

Jadan je ovaj ljiljan što se rađa,

Svakog proljeća kao svjedočanstvo.

Kada bi vidio kakva nas zapade svađa,

Promijenio bi i državljanstvo.

 

Dakako da sunce iznad nas bdije,

Kao iznad svake bare ili šume.

Ono mnogo vidi,pa se smije,

Jer kod nas su najbolje komedije i glume.

 

U osrednjost se puč  klete,

Biti mašina olovna za života,

Ali kad paljba bune oplete,

Razotkrit će se sva bljuvota.

 

Oprosti zemljo moja tegobna,

Oprosti mojoj hartiji što se sili,

Ali kad vidim kako si tiha i bolna

Što smo žalosniji,no što smo ikad bili.

 

Tražih lijek u smrekama,

Na planinskim klancima.

Umro je život u rijekama

I sve je pripalo strancima.

 

Kraj sela ljepota sniva,

Posljednja uspomena vremena što vapi.

Kako samo skladna ona biva,

Ali i ona jadna će da izlapi.

 

Oholi  nose ruho prvaka,

Na čelu stoje moderni plemići.

Laž je riječ njihova svaka;

„Šuti dobro je, ne viči!“

 

I na kraju svakog stoljeća,

Opstati će stari prokleti hirovi.

I s početkom novog proljeća,

Rodit će se jadne kćerke i nesretni sinovi.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting