Posljednje pismo nikome

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Nije istina da osjećaš bol kada umireš..barem ne onu fizičku. Srebrom prelaziš preko gole, glatke i blijede kože, ali bol ne osjećaš, štoviše, kao da te srebro gladi, govori ti da će sve biti u redu. Poput prijatelja kojega nikada nisi imao. Zatim crveni baršun od željeza teče poput slapova koje si htio vidjeti. Teče.. a tebi usne postanu bijele, vid ti se muti. Cijelo vrijeme plačeš, a da zapravo i ne znaš, sve dok u odrazu zrcala ne vidiš razmazanu maskaru koja se cijedi niz obraze. Zatim padaš. Padaš dok ne dotakneš dno. Dno bijede, bijednoga života. Oči ti se sneno sklapaju, ali ti ipak pričekaš. Natjeraš se na zadnji pogled: kupaonica; samica,u nadi tragaš za prijateljem. Ali njega nema..tvog prijatelja nema. Samoća je uz tebe. I Smrt. Pruža ti ruku, želi da pođeš s njom. Vrijeme je reklo svoje. Pođi s njom, naći ćeš sreću, utočište, ljubav. Tako je, primi je za ruku. Čuješ li tu pjesmu? Anđeli te dozivaju. Šapuću ti, mame te k sebi..samo ih slušaj, čut ćeš ih. Ah, kako je prekrasno. Pogledaj! Tamo je, čeka te. Čeka te tvoja davno izgubljena duša. Želi ponovno biti dio tebe!

I napokon, sklapaš oči. Ali ne vidiš mrak. Tamo je nekakav tunel..na kraju je svjetlo. Idi pred njega, idi pred svjetlo. Ondje te čeka novi početak.

Od srca, …

One thought on “Posljednje pismo nikome

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting