Kosa je svakoga dana pješačila iz Zagorica na Rudnik, dobrih šest ili sedam kilometara hoda, tako natrag, po kiši, po suncu, po danu i mrklom mraku.
U radnoj odjeći sitna ženica, nikad udavana, nikad ljubovala niti zapjevala.
Nikad haljine ženske ne obuče Kosa, barem od kad je sama svoj gazda.
Nikad Kosa ne pogleda muško, niti žensko. Čitav život s Rudnika je išla u svoju kućicu, pod Strahov planinom, pored Oteše rijeke, štono huči ljeti radi okopnjelih snjegova sa Zelengore, a zimi radi bijesa svoga, što se nikad nije znala smiriti.
Nosila je Kosa pomali pištolj u futroli, o pojasu, na desnom boku, i nije ga jednom trznula na nekog obješenjaka koji joj je izlanuo nešto što se nije smjelo, pa je bilo tada:
– Ma pusti ga Koso, budala pijana, nije vrijedno na njega metka trošiti, i sve tako. Kosa bi zapjenila a ljudi je smirivali da ne ubije nestašna mladića, ne dao bog.
Jednom sam čuvao stado u Donjem Zagoricu, kad evo ti Kose, ide s Rudnika iz prve smjene. Sitna ženica brenovane kose, tihim korakom, u radnom odijelu korača šumskom prugom, s praga na prag.
Pomoz bog Koso, rekoh joj ispod divlje trešnje izvirujući, nešto od straha a nešto iz poštovanja.
– A to si ti Jolovac, a gdje ti je Jole, čime se on bavi, kakve on brige prebire?
Dođe Kosa meni pod trešnju sijevaju joj oči kao dvije svjećice sa čiraka, gleda me znatiželjno, mjerka me:
– A što si to bos pobogu brate, pa još malo će Mitrovdan, zebu li ti noge, očiju ti?
– Jok, jok, ne zebu, sve dok ne padnu slane po dolinama, onda se tek obuvam, pred snjegove.
Maši se Kosa za unutarnji džep, evo gotov sam, kontam, što sam hodao – hodao sam, ubit će me Kosa iz puke znatiželje.
Ova velika radnica i paćenica izvadi novčanik i pruža mi novce, valjda da kupim opanke, što li, ali govori mi, ne kazuj ovo nikome, ni za živu glavu.
– Neću Koso para, hvala ti, imam ja obuću doma, i para imam dosta, nego ja Koso volim hodati bos, majka me i otac stalno grde zašto se ne obuvam, što ih brukam tako, a eto ja nikoga ne slušam.
Sjede Kosa pod trešnju blizu mene, izvadi kruha i mesnu konzervu, a ja čanak sira i kajmaka, pa na marami u travi lijepo pojedosmo i sprijatejismo se.
– Nemam nikoga, voljela bih da se mi pobratimo, ti da budeš moj mlađi brat, ako hoćeš, boga ti.
Hoću Koso života mi, ti ćeš meni onda biti starija sestra. Ako ti ko šta lane, sve ću mu kosti polomiti Koso, samo meni reci.
Poljubismo se ja i Kosa, pod divljom trešnjom, u dubokim klancima, podno mrke planine Strahova, kod Čikailove Pećine.
Ode Kosa prema svome domu u pustari, a ja sam se osjećao tako sretan, kao da mi je sami Bog udijelio veliki blagoslov, vatru sam osjećao u grudima i veliku sreću na samotnom čobanskom licu.