Portret smrtnika

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Ma već onda kad sam bio začet,
Ni sam svjestan onoga što se zbiva,
Ni onoga jučer ni onoga sutra
Jer bijah već tad od smrti načet.

Iz tamnog akvarija oči se nasmješiše
Bijaše to smrt u svom crnom kaputu
Nepoznata neba ljepota, djevojka blijeda
Čije oči me čarale, vječnost mi krale.

Prinosila me sama sebi na žrtvu,
Srce mi otimala, dah mi uzimala,
Krv mi pila, kožu mi očima skrila
Stavila ju u svoju kočiju mrtvu..

Uhvatila me čvrsto za ozlijeđenu ruku,
Vodila u svjetlo dana, van utrobe ugodne,
Da mi pokaže trpno putovanje moje
Život gorki, neizbježnu moju muku

Kao da uživa taj tamni krvnik moj,
Pušta život iz mene, pušta krv da teče.
Da tvori slap, koji svoje sutra nema,
Da u slapljoj dubini ovaj pjesnik drijema.

One thought on “Portret smrtnika

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting