Ponoćni vagabundo

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Ko po grobljima preminulih valova

Gazeći po tepisima soli

Ova obala pute mi kroji.

 

Melodija mora vihore goni

Slani miris noć je prožeo,

Aroma zvijezda pokazuje mi čudnovat put..

 

Na strmoj stijeni lutanje staje

Gdje sirene svoje lire sviraju

Gdje ples usamljenih počinje.

 

Harmonija pokreta opija dušu

Oči zatvorene, uši stopljene

U melodiju raspjevanih plesačica..

 

Zgrabile me, raznose me,

Osjetim miris krvi i strasti, miris moje boli

Slabim, ples postaje agonija..

 

Letim, vjetar me hladi

Moju toplu kožu probija

Padam, a zvijezde su sve dalje..

 

Pjev nimfi više se ne čuje,

Vjetar, ne hladi me više

Oči se moje zatvoriše..

 

Na dnu mora vječna,

Gdje i  sama duša umire

u posljednjem brodolomu…

4 thoughts on “Ponoćni vagabundo

  1. Ne prepustiti se strasti ko apsolutu među vrlinama jer često može i tragično završiti. Kao i nesretnik koji se prepustio strastima i u njima je potonuo…

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting