Poema o jesenjem maju

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Neke nevidljive note ispunjaju beskraj

napuštenih hodnika šume, daleke i bliske.

Polako, poput izlazećeg Sunca, pronose

uzduh sjećanja i nastanjuju se ponovno u krošnjama.

Vrijeme je dovelo još jedno proljeće i utabani tragovi jedva su primjetni.

Ipak jedna jesenja slika ostala je netaknuta poput nedohvatljive jabuke.

Pogled čežnjivo pružam prema oblacima koje nevidljiva ruka plete u nove oblike.

Miris kiše podsjeća na divlje cvjetove koji su se izdigli iz blata,

a potok iz čijeg sam žubora crpila nadahnuće da okitim

njega, teče kao beskrajna melodija…

Žice na gitari drhtale su pod mojim prstima

dok su latice lotosa stvarale stazu po kojoj smo jednom hodali u sumraku.

S divljeg kestena odavno je otpao posljednji cvijet

i sada ushićeno iščekuje kišu da zablista u punom sjaju.

…A ja i dalje tragam za biserima rose izgubljenima

među vlatima trave od jednog jesenskog maglovitog jutra

kad ih je on prosuo po livadi i promatrao me kako ih tražim

očima iz kojih je isijavala vatra Sunca na zalazu.

Moja kosa još skriva dodir njegovih prstiju

i sad dok se umjesto njega vjetar njome poigrava.

Uvijek me je prepuštao njemu kad je odlazio, nikom drugom,

privučen žuborom dalekih potoka…

Sanja Džalto

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting