Planinski put

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Na put do vrha moje planine krenula sam kao nježnost. Krenula sam s osmijehom. Krenula sam kao dijete.Krala sam majci snove,a  ocu živce. Ubrzo na mom putu pridružila su mi se braća. Ne sjećam se kako je tad sunce sjalo,ali otkad su oni na mom putu i kad je oblačno i kad je sunčano…oni su moja svijetlost. Penjući se na planinu brala sam cvijeće prijatelja. Zbilja su neki endemske vrste. Svakim planinskim vjetrom poneki cvijet bi mi ispao. Ponekad bi se vraćala po izgubljeni cvijet,ali gubila bih vrijeme prema vrhu. Nažalost, ovo cvijeće se ne može vezati. Na putu prema vrhu bacala sam pogled na podnožje. Ponekad bi me uhvatio umor ili pak želja da se vratim,no od umora i nostalgije bila je jača želja da dođem do vrha. Nekoliko puta sam se i zaljubila,ali ne,nije mi to otežalo put. Uvijek dobro mi je bilo! Harmonija ljubavi i prirode zbilja opija sanjare. Mogu se usuditi i reći da baš to jesam. U noćnim razgovorima s prijateljima smetalo bi im što noću pada tmina koja nas sve zavije i izloži opasnostima. Noć je za mene bila nedostatak svijetla koja kad se zaljubi sjaji skupa s mjesecom. Zašto noć nebi imala priliku zaljubiti se? Nekoliko noći uludo ode,ali iza očajavanja stigne skupa ona i ljubavnik mjesec. Svi zaslužuju ljubav. Planina dopušta da se i noć i dan kristalno vide. Planina pokazuje podnožje kristalno jasno,ali vrh još jasnije. Ne vrijedi tugovanje za nečim što se izgubilo,ako te čeka još veličanstvenih proljeća,noći i ljubavi.

Otkrit ću vam da sam se i ja jedne noći zaljubila. Pričao je o sebi,svirao je…dirao je žice i nije se bojao da će doći oluja i sve nas zamesti. On se nije bojao da ćemo postati broj ove planine…uhvatio me za ruku i postao moj putokaz prema vrhu. Nažalost,primivši me za ruku ostala sam bez nekoliko cvijetova-prijatelja.naviknuta već  pomalo na to, stisnula sam jače ostatak cvijeća koji sam držala u ruci. približavali smo se vrhu…On,cvijeće i obitelj su mi rekli da se posljednjim pogledom rastanem od podnožja. To sam učinila… noć je padala,zaljubljenija od bilo čega u svemiru. On je opet svirao i svakog časa nudio je sve više…trzanje žica osjetila je cijela planina. Podnožje je nestajalo,kao da se briše svakim njegovim stihom. Srcem je nudio više nego što može…zbilja,on i mjesec su bili jednako zaljubljeni. Noć i ja smo sretnice. Ujutro sam se probudila. Proljeće je procvijetalo. Snijega kojeg sam očekivala na vrhu planine,nije bilo. Prva sam stala na vrh. Pogled se utopio u prostranstvima. Boje su se izmješale. Vidjela sam samo ono što pobjednici vide-sreću na licima ljudi koji me istinski vole. Osvojila sam planinu. Planina je ŽIVOT! Bacila sam sve s početka,otvorenog srca sam nosila ljubav svima. Iza mene i stoji samo ljubav. Nisam usamljena. S vrha živim sanjarski. Ne tražeći mnogo,dobila sam previše-život! Neki su zauvijek ostali na pola planine. Ne dopustite to sebi. Opustite se!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting