Pjesma prokletih

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

I dalje samo tama u mojim očima koje vrište

Suze više ne postoje, samo suština je ta koja zjapi

Nad ovom jamom očaja iskopanoj u meni, bezdanom pokriše

I posljednju nesavinutu crtu nade, nestaloj u tisuću gorkih i krvavih kapi

 

Nitko ne prihvaća ovu surovu stvarnost u kojoj nerazumno živimo

Ciničnim grohotom koji provija se poljima golim, samo slijepo hodaju

Glume radost dok im srcima putuje bolna tjeskoba koju svi nosimo

I čuči tamo, sve dublje ruje i nitko da glavom potrese na posljednjem izdisaju

 

Sve tmurnije i sramnije, sve ružnije i gladnije-sve mrtvije

Postaje i nestaje, a nikoga nije briga, ruke sklopljene na očima

Svi se klanjaju lažnim prorocima i pravdom razbacuju sve opasnije

Glas spasa u prostranstvima zaboravljenim nestaje, našim prostranstvima

 

Prokleti smo rođeni,osuđeni da danas živimo kao juče

A mogli bi biti u sretnom svijetu,nad kojim nadvija se životna duga

Nad kojim sunce veselo sja, ali obzor našom greškom je taman,kao i duše naše

Budućnost nam ne donosi ni radost, ni bol, ni duge nema-samo tuga…

 

…koja isparava;svijet staje

3 thoughts on “Pjesma prokletih

  1. “Prokleti smo rodjeni, osudjeni da danas zivimo kao juce
    A mogli bi biti u sretnom svijetu, nad kojim nadvija se zivotna duga

    istina, bas steta, lep pozdrav!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting