Pjesma Ojdorova

Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]

Mlad se Ojdor po travi previja;
polomio prste na rukama,
polomio toke na prsima,
potamnilo lice u junaka;
pod kalpakom oči uvenule
a iz duše tuga izvirala;
Po sto puta sitnu knjigu piše,
kako piše tako suze liju
prokvasile divit i hartiju;
Proklinjao dane i godine,
al’ se na da pjesma napisati.

Prisjeti se bolestan Ojdore
pa doziva Vilu Velebita:
„Jaoj Vilo,
moja posestrimo,
nauči me pjesmu napisati!“
Al govori Vila Velebita:
„Tko ne znade pjesmu napisati
nek se mane pera i hartije;
ali ću te brate sjetovati,
sve su pjesme na nebu zvjezdanom,
preko neba tvoja pjesma šeće!“

Viknu Ojdor iz grla bijela:
„Gdje su brodi,
kud se nebu hodi…
da nakitim moju pjesmu lijepu,
da je šaljem mojoj miloj dragoj!“

Prije zore i bijela dana
poranio Ojdor na granicu,
sunce žarko zrake prosipalo;
ne može se očima gledati,
a kamoli pjesma napisati.
Vite jele zrake opčinile
pa se zrake po planini vrte,
obasjaše široke pašnjake,
obasjaše stada i čobane.

Tuče zvono – a Velebit ječi;
a kroz travu potok žuborio,
a sa grane ptice zapjevale,
a u frule sviraju čobani…,
udaralo srce u junaka,
al’ se pjesma ne da ispjevati,
a kamoli na nebo popeti.

Kad je palo na zapadu sunce,
mlad se mjesec na gori ukaza
pa ljepotom po brdima šara;
na kolibe biser prosipao,
na livadu vile izmamio,
u grudima ljubav probudio,
a po rijeci ševak učinio.
Jedan mjesec po nebu hodio
a iz rijeke drugi podasjava,
sva se rijeka mamom pomamila;
čistim srebrom,
i žeženim zlatom.

Gleda mjesec bolestan Ojdore
iz oka mu suze udarile,
al’ se pjesma ne da ispjevati,
a kamoli na nebo popeti.

Malo vrijeme za dugo ne bilo
preko neba bubnji udariše;
a na nebu kolo zaigralo,
a u kolu zvijezde zapjevaše,
jedna zgasne – dvije se razbude,
jedna sanja – dvije pjesmu vezu,
jedna safir – a dvije biseri…,
u daire zlatne udaraju
svo se nebo zvijezdama osulo.

Kad je bilo iza pola noći,
preko neba krenuše Vlašići,
provedoše pjesmu Ojdorovu
pa se pjesma preko neba šeće
u haljini od plava damasta;
od jordama ne vidi djevere,
od ljepote nebo uzdisalo,
od miline biće izdisalo.

Moli Ojdor nebo i zvjezdice
da ga dignu sa zemljice crne;
pa se sjajne zvijezde smilovaše,
preko neba lanac učiniše,
podigoše na nebo Ojdora.

Nebom hoda bolestan Ojdore,
od radosti srce zaigralo
pa ga junak maramicom steže,
da ne svene dok ne dođe vrijeme,
pa povika iz grla bijela:
„Oči moje da bi ne gledale,
ruke moje da bi uvenule
ako pjesmu po hartiji vezle;
grehota je pjesmu napisati,
nego pjesmu treba živovati,
nek se pjesma preko neba šeće
dok je kika
i dok je vijeka…
nek’ čitaju koji čitat’ znaju,
nek u oči pjesmu zapisuju!“

(epilog)
Zeman prođe – Ojdor po zemanu…
puno ljeta od Ojdora minu – kao magla jutrom uz planinu;
Svake noći kad se zvijezde bude,
zaigraju nebeskim pašnjakom,
ja se sjetim pjesme Ojdorove,
oči traže bolesnog junaka;
da mu vidim pjesmu nakićenu,
da mu vidim oči pod kalpakom,
da me želja u grudima mine…
Ali nema bolesnog Ojdora
niti ima pjesme Ojdorove
nit mu ima drage – nit kalpaka.
Oči traže po gori znamenje:
Gdje su brodi
kud se nebu hodi!?

(Posvećeno ocu)

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting