Pjesma o strahu

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

puštam

da se pretačem iz jednog lončića u drugi

iz onog dječijeg za igru

u neki odrasliji

dublji

sa dnom na dnu

ležim

preznojavam se

boli me glava

i

ne mogu da spavam

srećem na putu sve svoje pjesme

uvijek me pitaju isto

zašto ih ne volim više

odgovaram:

zaista

uistinu

još uvijek ponekad mogu da plačem

i toliko o tom mogu da kažem

na sred puta prgažen jež

mrtav

i o tom uvijek ima šta da kaže

ona prašnjava kučka lutalica pod mojim prozorom

što voli da sluša Rundeka

oprezno udaljena da ne čuje ništa više

s ove moje strane

spusti glavu na prednje noge

i pravi se da se ne sjeća onog dana

kad sam ljuta i sebično zagnjurena u svoju tugu

prešutila nečije

„Šibe, jebem ti mater!“

i kamen u rebro

nije li to bila moja mati?

ja sputim prednje noge na glavu

i rastem u odraslog čovjeka

a takva vrsta je onaj

čije su te ruke

još kao kuče

odnijele što dalje od kuće

dijete to nikada uradilo ne bi

čovjekova najbolja prijateljice

i zašto me pitaju čemu pesimizam

kad vide da rastem

dijete to nikada učinilo ne bi

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting