“Pismo tišini”

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Glasno govorim tišini,koja ćuti.
Tu sam…stojim.
Može li me čuti ?

Ili je to samo jeka tijela,
U pokušaju zarobljena,
Naoštrena…istupljena !?
Zaobljenim vrhom udarena o rubove pokušaja.

Oslobađam se težine,
Izranjam iz dubine.
Puštam glas.
Dozivam joj ime.

Dozvoli mi da slijedim glas svoje nutrine.
Pomozi da nađem sebe u moru praznine.
Učini da prihvatim smisao spoljne gorčine.

Čuje li me ?

11 thoughts on ““Pismo tišini”

  1. Divna pjesma u kojoj je ono uvijek u nama pitanje, da li sluša na glas, onaj kome šaljemo jasne poruke ili ne, dilema ostaje, da li je čuo ?
    Osmjeh ti šaljem 🙂

    1. Hvala Vam Dinko.:)Tišina je ovdje, u prenesenom značenju,predstavljena kao “nijemi svjedok” u “razgovoru” sa samom sobom,kojem je svrha prihvatanje sopsvenog JA,i svog mišljenja,a istovremeno i poštovanje vanjskih,tuđih uticaja.

    1. Poezija sve “trpi”,sva moja stanja,osjećanja…izmišljena ili stvarna.:))Zahvalna sam joj na tome!:D
      A tebi,šaljem veliki osmijeh uz sve riječi zahvalnosti na divnom komentaru.:))

  2. Sanja oduševljavaš me sve više svojim pjesmama.Ova molitva,molba, upučena samoj sebi je tako iskreno izrečena,osjećam dušu tvoju kao na dlanu,dušu danu.
    Pozdrav i osmjeh ti ostavljam od srca:))

    1. Ciara,hvala ti!Pokušala sam kroz pjesmu da iznesem molbu, kojoj je smisao prihvatanje tuđeg,ali ne po cijenu gubitka vastitog mišljenja.Šaljem ti veliki pozdrav,i osmijeh od srca!:))

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting