Per aspera ad astra

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Srce mu je ograđeno

bodljikavom žicom.

Izgrebla sam se u pokušaju

da se kroz nju provučem.

Tvrdoglavo sam pokušavala,

dok nisam jedva živa

shvatila da nema smisla.

Priznajem, bila sam na rubu.

Poželjela sam umrijeti

radije nego živjeti

u ranama od te žice.

Uvijek me spasilo to

što ne mogu sama.

Ne mogu si presuditi.

Samo sam molila Njega

da me uzme sebi,

tako ranjenu i nemoćnu,

tako tužnu i bezvoljnu.

Živjeti bez njegove ljubavi

nije bilo upitno.

Taj sam križ oduvijek

mogla kroz život ponijeti.

Ubijala me njegova mržnja.

Njegov pokušaj da ubije

bilo kakvu mogućnost

bilo čega dobrog i lijepog

u našem susretanju

(neizbježnom, a neželjenom).

Ubijajući mi srce prijezirom,

nije me uspio uništiti.

Ja sam ostala ja.

Uz sve proživljene boli,

ipak sam se radovala

vidjeti ga ponekad,

čuti mu glas,

biti mu blizu,

voljeti ga dalje.

Mogla sam oprostiti.

Krenula sam dalje.

Odustala od pokušaja

da mu pokažem

što je bezuvjetna ljubav.

Valjda će mu netko

jednog dana pružiti

istu takvu.

Valjda će bodljikavu žicu

ipak jednom maknuti,

za neku drugu

“izbjeglicu iz besmisla”,

kako reče pjesnik.

Moj se put nastavlja

drugim stazama,

u potrazi za zvijezdama

kojima ovo sunce pripada.

Ne tražim više mjesec,

ne žalim prošlost.

Što je bilo, bilo je.

Grijat’ ću one koji su tu

dok su tu.

Ne znam hoće li ikad

itko ogrijati mene,

a nije ni važno.

Bitno je nastaviti živjeti,

i putem Vječne Ljubavi hoditi.

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting