Pomagači

Nisu to bile muze, zar nisi znala, taj šapat, bile su tuđe riječi iz bola izvađene, samo si uzela krila pjesmi, a tko da te spriječi? Crnih vrana ima sa svih strana uvijek su iz istog znanog jata kljucaju riječi bez sluha i dara njih ne boli tuđeg tijela rana   Pjesnik suzama ispire pjesme da bi iz duše ostala zrnca zlata tuđu patnju dirati ne smije, za zbirku života mala je plata P.S. Prijatelji po peru, vjerodostojnost neka ostane moralna vertikala svima koji su bili moje nadahnuće iskreno od…

Stavnjaci

Naša se rijeka zove Oteša, ona što s pjesmom i igrom od Paleža hodi; beskrajne šume na svome putu grli, životinje i ljudska biće napoji za žege – a u njenim virovima ogledaju se s visokih litica divokoze i stražare borovi stari. A naša su vam stada – ovaca, po dvjesto, a prethodnik ovan im zvono teško nosi; i naši su psi najbolji tornjaci, što vuka se ne boje niti noćne tmine, a naše čobanice su lijepe planinke, što crveno pletivo oko ruke nose, poradi uroka i vražije čini. Uz…

Oda ljubavi

Ljubav u svom čistom obliku, čak i nakon što joj nanesu bolnu ranu, ako je iskrena, preobražava, prije svega onoga u kome je. Ljubav koja se stopi sa svijetom oko sebe i duhom Božje ljubavi čini čudo u onome od koga dolazi. Stvara od njega boljeg čovjeka. I naposlijetku, unatoč svemu, upravo baš ona omogućuje da preživimo. Ljubav oprašta, pušta i vodi dalje onoga tko je spreman uroniti je u ocean Božje predivne ljubavi. Da, Božja ljubav oplemenjuje čovjekovu i daje joj smisao i onda kad je ona neshvaćena, neprihvaćena,…

Kostur

Povuklo se more gdje bijeligreben sniva, ogoljela rebrasitni pijesak giba, u tišini trajekoliko vječnost živa, s trsomkruhom i vodom zemljo mila Porubu plavom poderano vedroal’ živi u čovjeku ono bilo jedrošto ga vaja, od roda svoga stvaradano je da se pao čovjek kajeal’ bez istine Božje samo kostur traje

Hectore lektore

Nepravilna mi rimazub mi se pjesmi klimaakcent joj naglašen krivosylab joj naheren livo Desno svi konsonantimolitve, napjevi, kantilijevo su manifestislova stisnute pestisredinom pismu baciRemete i Srednjaci Ponapila se slovabanket u središnjicia lova… a di je lovašapuće Hektor svom brici

Još nas nema

Još nas nema, možda sutra navratimo kratko tek da nas ima, da ne zaborave oni koji dvoje – ima nas i bit će dok ljubav diše i Božje sjeme plodi dok voćnjak rodi dok je ribe u vodi bit će nas, zbog svih onih koje srce voli krčag hladne vode sjećanje predaka nosi ljubit će nas izvor i milovat maestral na moru plavom bit će nas koliko i vas bude, mjesta i ljubavi ima za sve ljude…

Vrijeme je za prvi pljesak Već ima dugo kako sam napustio pijesak Vrijeme je za blijesak Baš sam nekako od tog svog vremena postao bijesan Imam osječaj da mi se na daru stvara plijesan Ovaj svijet mi je jako tijesan Jeli problem sto uvijek pijan jesam Malo san sa stvarnosti mješam Ali problem je jedini što ja stvaran jesam Možda sam malo po tijelu za šaran Ali previše ne šaram I nikad me nije privlačio na stolu riječni šaran Niti mi se vozi auto volkswagen sharan Niti me prosvjetlio neki…

O nadimcima

Nadimak ide uz imevažniji od njeg je čakdobih ga jedne zimeu školi dok bijah đak Nadimak nad imenom svjetli aurom snenompo njemu svi te znaju za pravo ime ne haju Englezi zovu ga nickotuda Dubrov-nikpa tako Grada mog imesriče svog nadimka rime Nadimak moj nije primeveć “Đoko” obično jednodobih ga djetinje zimesvaki dan mjeseca tjedno

Žal za onim što se činilo mogućim

(hvala caroliji, neke njegove riječi nadahnule su me za ovu pjesmu) Pobjednica i gubitnica u isto vrijeme, u ratu sa srcem. Znam, tko se bori protiv vlastitog srca ne može pobijediti, kakav god bio ishod. Ako voliš onoga tko tebe ne voli, nije dobro jer patiš. Ako prestaneš voljeti, nastane u tebi praznina, a nju je teško ispuniti nekim novim ushitima. Postoje win-win situacije, a ovo je suprotna. Gubiš kako god okreneš. Još nisam izgubila ništa, ali se pobjednicom ne osjećam. Cvijet je otpuhao vjetar već odavno u nekom smjeru…

Prkos Bogovima

Čujte me Bogovi noći, čujete li moj glas?Porušeni su moji sni, sad od vas, tražim spas.Nek procvate, drvo sreće, između mene i nje.Da ljubavlju kršimo tamu, da crnina ne bdije. Koraci teški, nemi i daleki, snove prema vama, nose.Kažu oni, da zora će skoro, da zaplakat će rose.O ja to znam, pružite mi samo nju.Da volim plavu, nežnu Boginju. Al crno vino, što u krvi se stopilo.Grešno biće, moje čini, dušu moju crpilo.Bogovi, nju ne daše, ta smrtno je srce njegovo.Rastanku se primiče, svakim danom nanovo. I tako, u tišini…

Pohlepa

Koliko mi, ljudi, samo malo znamo voljeti! Znamo isticati svoje pravo, svoj ego, svoju zemlju, koju zemlju.?!…sva je Bozija, nije moja ni tvoja….Sva je lijepa, nakindjurena kao tinejdzerka, sva sjaji cistim sjajem koji mi svaki dan prljamo svojim egom, koliko mi vrijedimo, kako mi mozemo…i opet se vadimo na Boga, vadimo svoje posmrtne ostatke iz te ciste zemlje okupane krvlju nasom…i placemo mi samo za imecima, za novcem, placemo za onim sto nemamo, kako nas Bog ne vidi, ne cuje…smijesni smo sebi samima u svoj svojoj sharadi, u svom ego…

Strah

Strah od istine, igra je uma,; da bi preživio i održao ne održivo duboko udahne pa piše…piše breza se izvija i njiše, njiše krivi je film pred oči mu stao, Strah u Ulici brijestova gledao je davno, ne sjeća se jasno nije breza nogo Briest U vlastitom znoju se kupa….. ostao je s manje vijuga kad lupa……. al’ skriven od svijeta  i sebe s perom u ruci može biti samo onaj tko više ne j…

O postojanju i nepostojanju

Ma, dobro je to sve. Čuvam živce. Sklanjam pogled da ne vidim ništa i nikoga tko i što boli. Znam da oni znaju. Oni kojima je stalo. Šute i puste moju ljubav da se bori sa mnom. Mislim da se nadaju da ću pobijediti, da ću je vremenom ubiti i zauvijek pokopati. Kad zašutim i odem, možda i nije pametno, možda onda i on vidi da je još u srcu. Ali, činim što moram da si olakšam, makar to značilo da ponekad baš kao da ne postojim.

bez postojanja -ponekad i ne

Ponekad se čini, a ponekad i ne. Ne vidi se, ali se nazire trag. Čini se da je to ja, samo kao nada. Čini da se skriva. možda će doći netko joj drag. čini se da živi  skrivena, bez postojanja …………………………  bez obzira. I svakoga trena bez da vidi, bez gledanja: ……………..da je ništa ne dira. (tomisl@v, 12.9.19)

Nekad i sad

Tri loša ubiše MilošaTri još huđa ubiše Šuška i Tuđa Lezi lebe da te jedemLezi uhljebe da te hranim Ne možeš ti mene toliko malo platit, koliko ja mogu malo raditNe možeš ti uhljeba toliko uhljebiti, koliko ti nepotizam glasačke mašinerije nalaže Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palačaKo je jamio jamio Tko rano rani dvije sreće grabiTko rano rani je pekar, zaštitar, sobarica, insomničar, provalnik ili sakupljač PVC boca

Trsje

Trsje ponosno tanko sneno Nitko mu ne treba u osami Samo se ubogi snovi klate Jutra providna u izmaglici tame Dosta je noći dani su slutnje. Neznajući sprižit će im krila Dani bez srca bez duše nade Ulovljeni u beznađu svijetla puta Uvenut će cvijeće iznijeto iz tame. Hvata se trsje u trenutku zova još živom sprženom do pola Snopovima klasja golim veže Spasiti sebe i Domaju od bola Grudi vežu putevi od srca Plavo sunce sestro moja

Tišina reči

Koliko želim da rečima objasnim sve.Vrtove rajske, šarenilo ponora i sne.Al nikako da pređem u taj čudni svet.Da lupim stvarnost i porušim avet. I crno mastilo, što kaplje po artiji.Muči, dušu, umetnika mladog.Pesmu, što peva, priroda duha.Pleše valcer u životnoj partiji. Izem ti pesmu, dubokog slova.Kad mašta mora bit, stkana od snova.Kad jesenji vihor, tiho šuti, na dno te vuče.Dušu, prostu, na golo svuče. I na kraju, tišina reči.Želi tužno da objasni sve, al kako.Kad mastilo kaplje, pesma se igra.Kad mašta spava, a jesen šuti.

Prvi sati ponedeljka

Pjesma jedna Prije sna Možda tako brže dođe san. A glava luda Karakter da baš i nemam muda Pouku vučem od tuda Još sam budan Neko me je vrijeme i fascinirao buda Ali sada sam samo tužan. Ok, hvatam slog Sada će riječi biti velik broj Kao da pišem blog Nekad sam znao što je i glog Ali sad je mozak aj bok Negdje na paši Ne razmišlja o kaši Više se ni nevidi u časi Više neče ni da časti Ponekad priča sam sa sobom Kao da je u…

O njoj

Ponekad se čini da je nestala. Ne vidi joj se trag. Čini se da je umrla. A umrla je samo nada. Sada se traži način za ubiti i nju, onu koju se ne spominje. Onu koja se skriva, jer se sebe stidi, i nije joj jasno zašto je još živa. Može li uopće umrijeti?! Ili će naučiti živjeti skrivena, pod dijelovima svoga izmučenog doma, disati bez glasa o sebi, da je ne bi opet ranili?! Hoće li se moći s istinom pomiriti, o svom postojanju bez obzira na sve, o…

ISPLAČI SE

isplači se srce,i ti ženo na koljenima,isperi uspomene u suzi,pusti noći da odvede tena osamu pored mora,isplači se i ti željo pusta,neka ječi pjesma izmučenihusta,neka glas drhti u jecajima,ništa nije vrijednočuvati tamogdje mu mjesto nije,nikad ni bilo,i nije to čudo o kojempraše se staze,dižu se vali,znam sutra već dignut će seduga i zrakomblještat će zvijezdetugu zamijenit će sreća u buketuđurđevka,duša olakšana citirat ćenapjeve kolibrića, a svijet?ma koga briga za masu masona,isperena zikva, hladna u vatrikamina tješit će tebei spasiti od urokaCrnog vraga i žene mumrske Sotone žerave

Ustrašeni

U strahu velike očipoplašen mozak se kočinemoreš mislit u strahudišeš u brzom dahu Straše nas ovrhamaplaše nas zapljenamastraše nas novim ratomplaše nas Velikim bratommasovnim pucnjavamašpicama krvavih klanjapromjenam vražje klimenastankom vječne zimeudarom asteroidapumpanjem steroidastraše nas od KinezaVučića i tame Knezabuđenjem crnog fašizmauzletom proletar’jatazamkama globalizmanečastivoga svata Straše nas Armagedonomzadnjim crkvenim zvonomi snimaju nas dronomda znaju jel smo u stresual dao sam si ja Besui čvrsto držim svoj timunna strahove sam imun

Puti

To samo ožiljci stare od poneke suhe rane i par sve ludjih žellja u meni svake godine od te što se krije moje skitnice od prije pa se puti skrate u moje misli svake ideje su uvjek nove čak i ona od prije ne stari , već zrije