Ostani kraj mene….

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Jutros se opet probudih,budio sam se i prošla jutra,buduća jutra me tek čekaju da ispunim svoju obvezu….

Ali ovo buđenje nije bilo uobičajeno,ovaj put svijet nije stao….

Obično ustanem i produžim…ali jutro sam spustio pogled na jastuk.

Tamo je bio još jedan,netko je spavao na njemu.

To si bila ti,lijepa poput sna…morao sam kleknuti na koljena,toliko me zaboljela tvoja pojava..toliko si me iznenadila.

Nikada moje oči toliko ne poželješe kao sada tebe.

Ma nema te vječnosti koja bi se usudila umoriti moj pogled.

Nestajem lagano na prstima,moram skočiti do raja i pitati ostale anđele što najviše voliš za doručak.

Hladno je vani,znači budan sam

Evo me natrag s doručkom i stihovima,drhtim jer ne znam hoće li tamo biti samo moj jastuk. Kako smiješno to samo zvuči,pa kome bih onda pripremao sve ovo,kome bih ovo pisao….smijeh me savlada skoro,s njim bi i iznenađenje nestalo pa se umirih…

Naravno da te moram probuditi poljupcem,zar postoji drugi način..

Još uvijek si tu,ali zora je nekako povučena….vidi pa ona zavidi na tvojoj kosi,tvojem licu…i zemlja se sakrila u travu..pa stvarno ti zavide….

Navući ću zastore,nadam se da ću im olakšati bol…ti mi se nemoj još buditi,dopusti tu obvezu meni.

Bože kako si predivna,zar su ti dopustili da padneš u moj zagrljaj.

Pogled mi padne na pod,krvava kap počiva kraj mene,ostale ju prate do tebe…

Krila su ti umorna,isprana u plimi,pad je težak,doručak je posvećen sobi

Nisam uspio doći do kreveta….više nisam u sobi,ne vidim ni tebe….

Hodam,nebo je odano tami,zemlja je hladnija od leda.

Tmina me za ruku primila,vodi me kroz sva vremena.

Posrćem..ali iznova ustajem i tada ugledam zašto mi biva pogled stalno obmanjivan.

Jedan dio ispod raja obasjan je bojom zalaska,noćas se netko odriče svojih krila…

Toliko svijeća sada spokojno sjaji,prate nekoga.

Vjetar me priprema za utjehu,pokušava me poniziti…

Ali na kraju otkrivamo zajedno….govori mi; Bdjela je sinoć nad tobom,na kraju ju umor savlada i ostade duže nego što je trebala,dopustila je da sada ti bdiješ nad njenom milošću…

Pala si sinoć i na zemlji si morala tek otkriti moje tragove….

Snijeg pada,tisuće bijelih duša olakšava mi stazu,tisuće suza miluje mi lice,tisuće života nosi moje korake…

Ne poželjeh to shvatiti…bosa si otkrivala moje tragove,svakim korakom utisnula si sebe,po osušenoj zemlji kroz moju prošlost si koračala…

Godine mojih puteva sada pamtiš i goriš od mene….usudila si se poći za mnom.

Ruke te toliko bole,nekoć su bile nježne,sada su samo umorne ali znala si gdje ideš i koliko ćeš puta htjeti odustati…

I svaki put si nastavila,nisi čak ni pokleknula,trenuci te tek razbjesniše i ti ubrzaš još sjetnija..

Promjene te zaobišle i djeca već izgubiše svoj tijek….

Napokon i mene nalaziš,ni sumnje ne vidjeh…liježeš na mirisnu postelju od snova i spuštaš svoju blagost na mene,i san mi miluješ…dugo gledaš kako sam miran i oči ne želiš sklopiti,znaš da ne smiješ….

Uzimaš život i tu mi sada predaješ svoju dušu…njegujete moju kožu ali ni ovaj put ne usudiš se moje usne probuditi…

Sada ponovno otvaram oči,dvije sjene umrle na postelji….one kapi su suze,predale svoj život sudbini….ovaj put sam samo ja u sobi….

Nestala si,nikada nisi ni došla meni….čekam sve te prošle živote i još uvijek te ne pronalazim a već i sama vječnost stari…uz mene.

Još uvijek slijedim naše tragove,još uvijek ih gubim u daljini,toliko ih ima…

Buduće patnje već mi oblikovale bore,suze su mi tako krute,sada padaju iz bijesa jer stalno se moraju vraćati meni…

Nosim sve ono što sam danas vidio sa sobom u san,tamo mogu nastaviti put…čekat ću te opet tu ako slučajno kreneš ususret….

Samoća me čak napustila,i za nju sam preusamljen,ostali nemaju snage niti da saznaju…

Ja sam danas lutač pred životom a sutra će taj isti život lutati u brezama,u tvojim krošnjama….

I da samo trenutak tvojeg tijela pronađem opet bih išao ispočetka,opet bih sve te godine pratio za jedan tvoj pogled,one bi opet rekle da čim sklopi netko od nas oči,nestali jahači će pobrinuti za novu čežnju.

Danas sam svinuo još jednu granu,možda se odmaraš pod sjenom brezinom…

Samo njena kora me prigrli,ni ovdje nisi saznala za odmor…

A toliko je još breza ostalo,toliko njih me još čeka…

Toliko ih je još ostalo….

One thought on “Ostani kraj mene….

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting