…”Ko zna, ah , niko nista ne zna,
Krhko je znanje…”
D. Cesaric
Odaslala sam pisma.
Poslala E-mails.
Negdje u buducnosti, neko ce djace to iscitavati.
Samoobmana je moje preostalo bogatstvo.
(Da li itko iscitava ono sto je ispisala, ukleta, V. Parun?)
…Jucer sam sisla s broda
na kojem sam plovila cijeli zivot, rijekom bez povratka… fatalnom rijekom…
“On”? Jedino sacuvan safir
iz davno raskinute ogrlice.
Na celu mi je ostavio poljubac. Posljednji.
Zurio je , kao i obicno, na trening sa klubom.
Nije mogao ni slutiti
da me vise nikada nece vidjeti…
… Dalje cu vlakom, do zavicajnih polja.
Javlja mi J… (dobri duh iz djetinjstva)da za moj dolazak
spremaju svecani koncert. On , da je za tu priliku
napisao i uglazbio “Oprostajnu elegiju”.
Zrikavci je, kaze, vec danima sviraju
u poljima i livadama,
a slavuji pjevaju u sumarcima i perivojima…
“Ti”, usud nam dosudio
usporedne plovidbe,
oduvijek blizu – zauvijek daleko
Nikada se sreli nismo.
Pola stoljeca se mimoilazili i — cekali
na “Mostu pjesnika”
Nase stihove citaju sanjari poput nas
na “Jutru poezije, u Zagrebu.
Osim nasih,
Uglavnom stihove mrtvih pjesnika…
Zivot je trajni obmanjivac–
uvijek i surov, i grub.
Netko, nepoznat,
nase razbijene brodove
zauvijek je privezao
uz napusten, osamljen sprud.
Na jedrima obadvaju je epitaf:
” … a tisina mojih godina
u zelenoj travi,
je Tvoja… tvoja… tvoja…”
***
Odlazim, zurim na zeljeznicku stanicu
da bih stigla na koncert i poslusala
“Oprostajnu elegiju”…
Navratit cu i na “Most”!
(Da li pjesnici cekaju i kad svi drugi cekati prestanu,
da li nas vrline pjesnika mogu ozivjeti
kao sto je Krist ozivio Lazara?)
15. kolovoza, 2023.