Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
You must sign in to vote
.
.
po stoti put
on hodnik kroti
iste razrašljane brade
na masnoj koži
vrijeme ga stišće
u sitnom koraku
kad umoran svemu
izgubljeno se osmjehne
.
nije ga briga
ni za što ne mari
dan se prohodati mora
ista je udaljenost
od jučer do sutra
siromahu
koji gladan je
od podneva do podneva
.
možda će jednom
prijeći sav u zvijezde
udomljen napokon
kad crvi gozbu okončaju
a do tada
njemu u hodniku je svrha
opomenut’ svaki pogled
prezrenju smjeran
kad nasloni se na njega
tražeći si više mjesto
s kog pobjednički
društvenom urotom teatralno
mjerio bi vlastitu sudbinu
.
a možda nije važno
tko je, što smo
nije važan korak trenutka
kad zbroji se hodu
jedan žrvanj sve nas melje
u finu prašinu
a ona traži svakoj česti
pripadanje vječitome svodu
.
.