Ona je brojala zvijezde u jezeru suza
Što ih isplače svake noći,
Iščekivala jutro, toplinu sunca,
Tješila se: “Nekad će proći…”

Voljela je plavo nebo, ali ne i oblake,
Oblake plave na koži blijedoj,
Što crtale su njegove ruke jake,
Da pokažu moć jadnici bijednoj…

Tko je žena zapletena u pjesmi,
Nikoga nema da joj pomoć pruži,
Njegovom egu je samo otirač,
Nije stvorena da mu slijepo služi…

Tko je žena umorna od boli,
Zaspala u postelji propalih snova,
Zagrlila jastuk kao posljednju nadu,
I možda baš sada čita ova slova…

Poziv u pomoć nisu samo riječi,
Poziv u pomoć se u očima krije,
Poziv u pomoć ne treba čekati,
Pomozi dok zaista prekasno nije…

M.P.