Sred’ pustinje…
gdje rijetko
nicalo rastinje,
svuda mora prašine,
i jednoličan tok rijeke
kojoj ptice slijetale
pa iz njenih grudi
umorna srca hladile…
i kaktusa bodlje
znale bi mutiti
njene mirne vode.
Jednoličan tok…
iz dana u dan,
samo iste slike
letjele… stalno
kraj puste rijeke.
”Kako je mila,
snena…
i veličanstvena”,
začu’ s večeri
u san tonula rijeka
i umiri se tiho,
najtiše…
da još jednom čuje
nesvakidašnji glas
što k’o ruža džennetska
počeo da miriše…
”Kako je mila,
snena…
i veličanstvena.”
Osmijeh blagi…
cijelu joj površinu
u talase tihe pokrenu…
jer na obali od pijeska
nesmetana…
k’o od Boga dana,
bijela je ruža rasti stala,
i ona, samo ona je rijeci
svoje hvale mirisom slala…
Rijeka ugledala
ljepotu cvijeta…
ushićena pokazujuć’
i šaputanjem kazujuć’
budnim kaktusima:
”Kak’ je bijela, mlada…
pa i ne zna,
da nema u meni ničega,
to se ona samo
snena i mila,
veličanstvena…
u meni sada ogledala.”
(za M.M.)
Prelijepa je…
Hvala… 😉
– a za koga je,
trebala je biti i
puno…ljepsa 😉
ovo je bas srcem pisano,bravo!