Odsjaj tame

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Oči se pune suzama svetim dok gledaš u ambis,
Poljuljana vjerovanjem da sam spasioc, svetac;
Da pored mene sve u savršenstvu lebdi,
Kažu mi da pogledima na nekada plačeš i sjediš.

Smatrala si da je vrhunac naše sreće rijedak,
Da zaslužujemo da ga nazovemo hedonističkim;
Da smo sveti, čak i anđelima ravni,
Sada znaš da paklom suza griješiš.

Očima praznim me gledaš, tako tamnim i sjetnim,
Opijena mržnjom svetoga stanja;
Zagoravaš sve što se bolju opravdava,
Čijim ciljem sve to sada osporavaš ?

Sjećam se distinktivnih osmijeha i stidljivih pogleda,
Sjećam se ogrubljenog poljupca i ukradenog dodira;
Sjećam se istine i ljepote što bijahu gladna,
Očima oči sam gledao, zašto si sada prazna ?

Bijeg iz samoće ka tamnom svjetlu ti si obgrlila,
Tvoji fantomi prošlosti nikada nisu nestali,
Zakopani gdje tama tvoga srca sjaju se klanja,
Sada ih vidim u oku, sada ih vidim u očima.

Naša drama, ljupka i tamna, smještena na prosceniju,
Tako bliska da je svako ljudsko okom hvata;
Noći tamne a dani još tamniji,
“U blizini ognjišta” svi kažu “zajedno su nestali”

Šapćeš mi plačom, gorkim ukusom tame,
Obložena kamforom u spirali kuneš dane;
Hipnotiziran sam pao, bez snage da kažem “Ne”
Bez ispitivanja, bez žalosti, bez kajanja.

Suza pada, niz obraze tamne ka tamnijem dnu,
Ponor očaja, bezdan, beskrajični dom;
Zakopani u međusvijetu, utopija nestaje,
Svaki osmijeh blijedi, svaka duša se predaje.

Glas dubok i hladan poput mermera,
Konačni krik za sve svete što padoše;
Konačni plač za sve proklete u duši :
“Sreća … ljubav … zauvijek te guši”

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting