Odlazak bićâ

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Tebe Bog nije načinio od moga rebra,
već je načinio mene od tvoga srca;
prozbori bolni Šejh – a lijepa Hišmaella mu tada odgovori:
Minuše dani naše tjelesne ljubavi, i užitaka svake vrste.
Ostadoše nama dani uspomena na sreću što se imadosmo
u punini naših duša.
I što se onoliko izljubismo i što se izgrlismo kako dolikuje bićima ljudskim.
Danas se evo pjesmom opraštamo,
pjesmom našom štono nebom poput Vlašića šeće.
I nije nama žao što zalazimo u druge svjetove.
Jer zalazak je ništa drugo doli novi izlazak.
Kad bi moje vrijeme trajalo koliko traje sve vrijeme,
ja ne bih umjela naći milije ljubavi, niti je izabrati na ovome svijetu:
Ti si mjera moje duše, ti si sreća mome oku.
Jedni smo od neponovljivih – atomi smo koji se čas taknu – čas razmaknu,
skriveni u beskrajnom prostoru.
Dok se naše buđenje miri sa vječnim sankom,
naš se sanak već raduje novome buđenju.
.
Tada Šejh zaplaka i reče lijepoj Hišmaelli:
Sunce je ljubav, i mjesečina je ljubav.
Rijeka je ljubav, i potočić je ljubav.
Ali nema meni čežnje doli tvoga mirisnoga lopoča.
Cvijeta štono mu navodih svoj potok,
i što ga napajah o svim proljećima, i jesenima – izbezumljen.
Niti meni ima sreće doli tvoga bića.
Niti ima novoga dana – dok mi tvoje sunce ne grane.
Nebo koje sva bića vuče sebi, danas vuče i nas.
Nama je hora krenuti, i svi mi se moramo o sutonu dana ukrcati.
Načetale se božje čestice čekajući odlazak, a među njima si mi i ti.
Držiš svoj red, moj cvijete mili.
Posve razigrana – posve miroljubiva i medonosna – ti si vrh svoga dana.
Ljubim ja svaku stopu zemlje
kud su kročila tvoja stopala.
I ljubim ja svaku zvijezdu koju si ti, zalegla u travi, još davno prstom pokazala.
Ja te više ne umijem zaboravljati, ja te više ne umijem ne sanjati.
Ostadoše mi oči gladne tvoga lica.
Pa te ne umijem s buđenjem sastaviti, niti te umijem tako duboku sanku prepustiti.
Neka trenutak našeg odlaska bude i trenutak našeg povratka.
I neka ovaj suton bude naša zora rujna.
U času polaska, eho tvoga glasa i bljesak tvoga pogleda nastaniše se u dubinama
moje duše.
Pa se s njome mirisati stadoše.
Pa se s njome mirbožiti stadoše.
Pa poljupcima slave tvoje milovanje.
Milovanje koje si ponudila mome biću, još u nedavnim davninama.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting