O jednom slapu

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Meka zemlja i trava skrivaju nečujne zvukove koraka,

dok se duša želi nakratko sakriti u dubine bistrih potoka.

Čekaj! Pjesnik tužnim očima prati zimsko Sunce kako nestaje iza brda,ostavljajući u noći slutnju, nemir i divlja krda.


A ona… malena rijeka koja svejednako žubori i pronosi sav otpad

ljudskih misli i djelovanja, bistri se sama, poput ljudskih srca koja gore dok skuplja bol i tugu, ali i rumene radosti nove zore svaki put kad je pobijeđena tama.


Tužni pjesnik korača u noći i zastaje pored slapa kojeg voli, čiji žubor natapa njegove misli čežnjom za daljinama, oblacima i još nedosegnutim planinskim obroncima,dok se magla gnijezdi među borovima, a njegova duša sanja o južnim morima.

Noćni prizor odjednom je ogrnut plaštem od zvijezda i Mjesečevom krunom, dok pjesnik recitira rijeci i drveću odu tišine stubokom.


Jednom kad osvanu sanjana nova jutra,starim stazama hodat će neki novi tražitelji, a maleni slap i dalje će neumorno žuboriti, podsjećajući na raskošne zalaske i zore onih čiji ideali tek trebaju gorjeti.

Sanja Džalto

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting