Nisam spremna odrasti!

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

U mislima vrtim dane sreće i dane sjete,

Stojim na vrhu i na dnu

Dok nešto govori mi : “Nisi više dijete!”.

 

Okrećem novu stranicu, a opet na istom mjestu stojim.

Neki kažu da je to sudbina, a neki da sama svoju sreću krojim,

No od bezbrojnih misli i glasova,

Kako da odaberem pravi da me vodi u svitanja nova?

 

Kao lađa sam što je more nježno njiše,

Mami na put u daljine

I obećaje da neće biti kiše.

No, i dalje sam čvrsto privezana za stup uspomena,

Sreću vidim negdje daleko kroz maglena jutra snena

I čekam da netko dođe

I prekine tu nit što me ovdje drži.

 

I premlada sam da bih bila odrasla,

A prestara da bih bila dijete,

A sudbina ne pita zašto, život postavlja svoje uvjete.

Nikad ne znaš kamo te život vodi:

Hoćeš li poletjeti ili ćeš pasti?

Nitko ne pita jesi li spreman odrasti.

 

Ulicama pustim duša mi nemirno skiće.

Svjetlost se probija zrakom, već sviće.

Zalutala sam, a na istim sam mjestu kao i prije.

Vidim neko poznato lice što plače i neko što se smije

I sve je isto, a opet je drugačije nego prije.

 

Mala sam duša što je u sutra velika nada nosi,

Mala sam duša što velikim se snovima zanosi.

A okovi prošlosti još me uvijek drže tu,

Na pola u stvarnosti, a na pola u snu,

U ovom mjestu boli i sreće, pobjede i poraza.

 

Još sam uvijek dijete srcem svim,

Samo dobre stvari u životu vidim,

Sitnicama se veselim.

Ostati dijete zauvijek želim..

 

A gdje sam sutra? Što će mi život donijeti?

Hoću li samu sebe pogaziti ili sve spremno podnijeti?

Plaše me godine što prolaze,

Plaši me ozbiljnost i obaveze što dolaze,

Plaše me uspomene što u zaborav odlaze..

Plaši me život što postaje kompliciran i sve teži,

Plaše me odluke, plaši me vrijeme što u zaborav bježi..

 

Bojim se da ću zaboraviti što sma bila,

Bojim se da ću izgubiti snove što sam snila,

Bojim se da će ovu životnu radost što me jutrom budi

Stvarnost oteti, iskvariti ljudi.

 

Kažu da oko srca gradim bedeme

Na kojim je naslikano nasmješeno lice.

Zalutala sam unutar ove životne skice

I ne znam priznati da me boli i da sam izgubljena,

Da od tjeskobe želim plakati, izbezumljena

Pa toliko puta zakopam glavu u pijesak..

Da sam samo dijete što traži svjetlo na kraju tunela,

ili bar odbljesak, tek trenutni sjaj,

Ne znajući gdje mi je početak, a gdje kraj..

Pa noćima bježim snovima u zagrljaj

Nošena mislima o jednostavnijem sutra

S tužnim osmijehom na licu dočekam jutra.


I bježim u stihove..Stihovima plačem, stihovima se otvaram.

U stihovima sam snage za osmijeh smogla,

Stihovima govorim ono što na glas nikad ne bih mogla.

Bježim od problema.. Kada dan prekrije crna koprena noći

Čekam nekoga tko će doći

I odvesti me negdje daleko..

Jučer, danas i sutra stope se u jedno

Jer noć najsjetnije uspomene otkriva

I stavlja ih u novu dimenziju.

I jave se osjećaji koji se danju kriju.


Ponekad me ljetni povjetarac u toploj noći ponese,

Misao o nekom dalekom mjestu zanese,

I želim biti bilo gdje drugdje, samo ne tu gdje jesam..

Borim se sama sam sobom jer ne želim zaboraviti sanjati,

A vrijeme leti, grubi otkucaji sata i dalje će odzvanjati

Dok u mislima vrtim pitanje – što je sa mnom?

Zašto ne mogu poletjeti? Želim li pasti?!

Jedino što svim bićem znam jest da nisam spremna odrasti..



Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting