Nikada ja neću zaboraviti

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Nikada ja neću zaboraviti moju Leillu,
i dane što bijahu srećom izatkani.
Ima li Allah milosti opet nas spojiti u zagrljaj?
Ako nam ne može spojiti tijela – neka meni barem malo pomuti pamet;
da je zaboravljati počnem,
da moja duša više sama ne luta putovima tuge,
trpeći muke Tantalove.

Svakoga jutra kad sunčeva zraka dodirne moje lice,
ja sve mislim da je moja Leilla;
kad vidim prijevaru,
u sunce žarko kletvu bacim;
neka žarko sunce premine lijepom smrću,
ubijeno licem ljubavi.

O, dođi mi najdraža zoro,
cvijete,
cvijete moj dođi plavi,
da ti poljubim milo lice
i pokažem gnijezdo u njedrima,
u kome sam te čuvao,
na mnogaja ljeta.

Ja sam onaj, što krst i nišan ljubi,
ja sam onaj koji hoda samo livadama koje Leillinim slovom počinju.
Ja sam onaj što se povija u pravcu otkud moja Leilla dolazi,
jer radost i sreća koju mi ona plete,
najdraži su mome biću.

Ah,
prijatelji pjesme,
Vi ste braća moja i sestre moje.
Zaplačite mi barem malo – licem o lice.
Budite dadilja mojoj osamljenoj duši
i oprostite u ime ljubavi siromašnome šejhu misli,
haman grešne.

Nema više moje Leille,
štono je oči više ne gledaju,
štono je ruke više ne miluju.
Nema one čiji je šapat budio usnuloga slavuja,
čije su no smijavice zorom igrale igru radosti
i čije su no usne o sutonu ljubile zabrinuto lice.

Allah je drugome darovao moju dragu,
a meni ponudio bezgraničnu tugu.
Čime samo zaslužih tako veliku kaznu – da mi je znati,
pa zar će vječno tinjati ova bol
i gorjeti moje vatre?
Ah,
da mi je Allah podario pramen plave kose što na bagremovinu miriše,
ili barem njenu svilenu maramu,
za utjehu meni grešniku.
Zašto mi rekoše da vrijeme sve rane liječi,
kad moje sve više bole,
a mira mome biću nema – samo umiranja bića, ima…

Svakoga jutra ja prvo potrčim na Mosallu,
na Mosalu pročitati sudbinu, zapisanu u nebeskim zvijezdama.
Kao da sam mahalski prorok postao,
ja svaki put pogodim da ću danas opet za njom tugovati…
Kako se zvijezde redom siromašne gase u novi dan,
tako se gasi i moja nada,
a tuga u zelenim očima zavlada,
što na nebu nestade tolike ljepote.

Isto kao što nestade nebeske igre;
tako nestade i moje drage,
samo jutarnja tišina prekriva Gornju Mahalu.
Ah,
prijatelji pjesme,
Vi ste braća moja i sestre moje.
Zaplačite mi barem malo – licem o lice.
Budite dadilja mojoj isprepadanoj duši
i oprostite, u ime ljubavi, siromašnome šejhu misli,
haman grešne.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting