Nikad sam

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Tišina između riječi
prepuna je tame i laži,
bola i pjesme koja zorom neće se okititi.
Grlim noćne sjene
jer se smiju i kad plačem,
jer plešu na humcima tuge,
dodiruju me
i odnose sjećanja.
Tišina pogleda ljubi pakao
suhih očiju
i ne očajava što plamen tuge
još nije zagrlio srce.
Ne izdaj me ruko,
ne dršći,
budi moja dok palim cigaretu,
okrećem leđa i glumim
u predstavi života.
Stojim pogrbljen,
starac u mladosti,
bogataš u siromaštvu,
ljubav u svemu i bez ičega.
Prošetat ću…
možda popiti koju…
leći na klupu u parku…
pogledati nebo i predati patnju svijetu,
zvjezdama,
usnuti nasmješen
i znati
da nisam sam…

14 thoughts on “Nikad sam

  1. Lijepo si oslikao osjećaj gubitka, napuštenosti,skrivanja tuge i samoutjehe.Posebno je upečatljivo oslikana tišina koja boli, laže, prešućuje i kontrasti starca u mladosti, bogataša u siromaštvu…Pozdrav!

    1. Pokušavam kontraste sjediniti u jedinstven osjećaj poput boli,ljubavi,ili gubitka!Tvoj komentar mi pokazuje da sam uspio,ovaj put!Pusa i pozdrav ti stižu!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting