Nevjera

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Gdje sam bila godinama

kad mi strah je virio zbog umiranja,

kad je napisano jasno od čega pogibe;

kad sam lutala po kotlinama,

stopa ranjavih zbog utiranja

ravna puta što se neprekidno potire

 

i nikad nema predaha, ni stanke?

Evo, svakim časom umirem od nevjere,

od sva vjetra prelamam se kao trska.

Niti mirne ne osjećam sanke

nego uvijek rob sam mučne potjere,

svaka druga noć mi kao mora mrska.

 

U nebesa plovim, letim, a stope na tlu,

zemlja blagdansko mi izobilje obećava

pa mi duša trune kao omamljena.

Sve što misli moje isprepletu,

ne valja i samo časak obitava

usred stola pripravljena.

 

Do nedavno, kad je bilo najgore za mene,

duša sva se gore podizala;

od čega sam živjela, ne pamtim.

Sada opet ne znam, nakon čaše ispijene,

kada silna blaga sam nanizala,

zašto srcem ja ne plamtim,

 

zašto tako ikad mora biti.

Ova zemlja sva je naopako.

Silno čeznem nestati u letu,

siromaštvo nebesko povratiti

 da slobodi stvaram lako,

da mi uvijek nove staze se ispletu

 

koje odvode me putovima bez povratka,

tamo gdje je nestanak mi neznatan

i nitko ga primijetiti ne može;

gdje mi daju nektara preslatka

i gdje suncokret mi cvate zlatan

preko duše moje, preko cijele kože.

22.12.2014. 20:34

 

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting