Nešto kao usamljenost..

[Ukupno: 1   Prosjek: 1/5]

Može li čovjek izgubiti nešto što nema

i nije nikada ni imao,

može li mu nedostajati

dodir

koji nije osjetio,

glas

koji nije čuo,

uz koji nije zadrhtao,

može li sanjati,

a da nije usnuo

i može li razumjeti,

a da u razumu nema objašnjenja?

Može li čovjek isplakati suzu,

pravu, slanu,

onako da kapne niz obraz

i natopi pore lica

a da tuga nije izvor na kojemu je nastala…

i može li zagrliti nekoga daljinama,

poljubiti vjetrovima,

mirisima lipa koje pamte,

koje šume uspomenama

koje nisu njegove…

Može li se samo stvarnost opipati

i znači li dotaknuti kad se osjeti

blizina,

toplina…

(zar)  samo tijela?

Mogu li dati odgovore na ova pitanja,

a da ih niti ne izgovorim,

niti ne upitam,

nego da samo šutnjom,

u riječima,

ispišem svoje treptaje,

dok gledam sama,

ali ne i usamljena?

18 thoughts on “Nešto kao usamljenost..

  1. Pjesmu sam doživjela kao klupko vune koje se polako odmotava i u trenutku kada ću skupljati nazad njegovu nit … slagati ću odgovore na sva pitanja 🙂
    Za mene je to bio doživljaj i emocija.

    Lijepa pjesma.

    Pozdrav !

    1. Žao mi je što nisi ovdje, iako volim što još uvijek čitaš, ako se poželiš vratiti, ja sam tu… Hvala ti što čitaš moje stihove, uvijek, pa i sada.
      Ljubim te mila moja F.♥

  2. Čekam…da pojaviš se ti..ovako riječima, i sretna sam kad vidim da si još uvijek moj vjerni čitatelj.
    A strunama ćemo se predati, uvijek se njima tako lako predamo, sa suzama, bez suza, sa suzom u suzama, nije važno, važno je samo da MOŽE! ♥ILA

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting