Nema nas

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Šetala sam tom istom ulicom,

samo što je bilo nekako hladno.

Hladno i prazno.

Dok sam hodala, u ovim, sad već hladnim i 

raspadnutim zidinama, mogla sam čuti nas.

Mogla sam čuti tvoj osmijeh negdje duboko u njima.

A ovo tlo, ova cesta, po kojoj su moje noge trčale jer su znale

da na kraju netko čeka, sada je samo obična i prašnjava,

a moje se noge više ne žure, ne trče.

Samo polako hvataju one, sada već izgubljene korake.

Nekada ovo drveće, ovo lišće, jednostavno, nije imalo smisla.

Nikad ga nisam zamijetila jer je moj pogled uvijek hvatao tvoj.

A sada toga više nema. Ne postoji.

Ne postojimo mi, nježne riječi i svileni glasovi,

ni oni veseli i razigrani koraci, pa ni oni topli i iskreni pogledi.

Navikne čovjek da sve što ima, danas-sutra, kao na igrama na sreći, gubi.

Iako je svačiji gubitak nečiji dobitak.

Ja sam dobila trenutke sreće, vječne uspomene, nekoliko kamenih zidina i jedan putić.

Jedan putić koji vodi do drveta sa kojeg sada pada jesenje lišće

i evo još jednog dokaza da sve lijepo na kraju padne,

nestane.

One thought on “Nema nas

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting