Neka se po njoj ljubav zove

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Tanki su prsti klizili niz njen obraz, gladili su tanki prsti njenu glatku kožu. Iako je već napunila 30, njena je koža i dalje bila glatka, bez mnogo bora. Bili su njeni obrazi kao u djeteta. A on, on ju je još više volio radi toga.

Ne radi njene mladosti, već radi stvari koje je ona mrzila, a on obožavao. Glatki, punašni obrazi, još slađe rupice u obrazima, a oči. Oči su joj se skupljale u neodoljive crtice pri svakom njenom osmijehu.

Priznao je sam sebi, nekoliko puta već, živio je za njen osmijeh, njene oči koje su sjajile kada je bila uz njega. Priznao je sam sebi, nekoliko puta već, voli ga. Zaista ga voli.

Takav se pogled ne može odglumiti. Takvu sreću nitko ne može izmisliti. A on, on se veselio svakom novom susretu s njom. Nešto stariji i zreliji, uz nju je bio poput djeteta. Iskreno nasmiješen i opušten. Veselio se još više svim onim sekundama, prvim sekundama njihovog svakog susreta.

Vidio ju je u daljini, zapazio ju svaki put i pažljivo promatrao, svaki njen pokret. A još važnije svaki njen osmijeh i svaku njen riječ, koju je čitao sa slatkih usana. Nije ju ni čuo, ni blizu joj nije bio, ali je znao što je izustila. Ponekad samo idiote, ponekad kretenu, uz široki osmijeh koji bi rastopio i najveće zime i najveće snježne nanose. A kamoli njegovo srce.

Nastavit će se…

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting