Ne odijevajmo POEZIJU U DRONJKE

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

POEZIJA je nebo osuto zvijezdama i livada prepuna rascvalog cvijeca…
POEZIJU dozivljavam dok gledam slapove Krke ili vodopade Nijagare, dok osluskujem zubor potoka niz velebitske padine, opet mi u dusu
naviru stihovi, u srce se toci POEZIJA…
POEZIJU nalazim u suncevim izlascima i zalascima
u njeznosti djecjeg osmijeha
u toplini majcinog dlana
u pogledu odanog prijatelja
POEZIJU vidim
u stradanjima ljudi i citavih naroda–
Poezija je to tuznih i nesretnih lica
Ne moze se dozivjeti POEZIJA
u morbidnim oskvrnucima
dostojanstvenog
sublimiranog
tajanstvenog
suptilnog
Nema POEZIJE
u politickim traktatima, u moralistickim diktatima
niti u vjerskom fanatizmu i dogmama
Nema POEZIJE
u opskurnim opisima
najintimnijih dozivljaja i jadikovanja
u rasponu od neukusnog do vulgarnog
Nema POEZIJE
kada se njome pocnu baviti:
vjetropiri i vjetrogonje, sarlatani i lakrdijasi
skloni da obezvrjedjuju sve uzviseno i plemenito
a hvale sve prizemno i otrcano

POEZIJA nastaje u srcima PJESNIKA i u dusama sanjara i stovatelja
svega lijepog i nepatvorenog
POEZIJA je sveukupna LJEPOTA (i radosna i tuzna)
u ljudskim sve mucnijim i praznijim zivotima…

Nemojmo, molim vas , nemojmo
POEZIJU odijevati u dronjke i pribijati je na Stup srama

“Rijeka bez povratka”
15. kolovoza, 2020.


Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting