Tope se naši zajednički sati
Kao snijeg što me za života prati
Hladeći moje bilo isuviše vrelo
Usjecajući brige na moje mlado čelo
Duša neiskusna na iskušenju
Juri novoj zori,svom otkrovenju
Pijesak vremena neumitno curi
Još smo nevini pa nam se ne žuri
Prodirem u nutrinu njena bića
Svom snagom zaljubljenoga mladića
Ona uzdiše i više mene ište
Zapaljeni gorimo brzo – postaćemo zgarište
Na rubu snaga,na vrhuncu
Ja svojoj zvijezdi ona pak svom Suncu
Putujemo… A tope li se naši sati
Ima li vremena opet se uspinjati?
lijepi zajednicki sati, lijepa pjesma, pozdrav za tebe
predivni sati,šteta što ih nema više…
hvala na čitanju
pozdrav