NADA

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

U hladu lipe sjedim, o životu razmišljam,

zamagljenih očiju prošlost prizivam;

sve lijepo i ružno hoću prebrati,

o smislu života sud svoj iskazati.

 

Lijepo je bilo dijete bit voljeno,

u miru i roditeljskom skladu gojeno,

s vršnjacima svojim igre igrati,

s uspjehom školu završavati.

Al’ mučno je bilo odrastanje čekati

i po tuđim željama se ponašati.

Čemu zahtjeve života potiskivati,

a prohtjevima drugih udovoljavati?

Čemu životu mnoštvo mrskih zapreka

i kazna za neposluh koja nas čeka?

Roditelji više uzor nam bili nisu,

učitelji postali glupi, „dosadni su“.

Nezrela pamet sobom se ponosi,

osorna, drska, svakome prkosi.

 

Ali prođe i taj zanos buntovni,

postadoh „zreo“ mladić ponosni.

Mišljah da sva je pamet svijeta u meni;

očekivah da po njoj društvo se izmijeni.

Al’ društvo se razvija tisućama ljeta,

što pojedinac misli put mu ne ometa.

vjera, moral, običaji i navike

čvrste su i nezaobilazne prepreke.

Misli, ideje i smjeli pokušaji

redovito su grubi promašaji.

Svakoj sili tih razvoj prkosi,

što ona donese, vrijeme pokosi.

 

O Bože, o prirodo poduči dušu moju!

Zašto se rodih, zar samo da čekam smrt svoju?

Priroda mi činom odgovara:

Život ne postaje niti ima kraja;

ti si bio već u svome djedu,

a djed u svome davnom šukundjedu,

gdje početak naći tom beskrajnom slijedu?

Život iz života jedino nastaje,

cvijeta samo gdje mu pogoduje,

on stvarno tvojom smrću ne prestaje,

već samo tvom potomstvu prigodu daje,

da nastavi tamo gdje ti si stao,

da učini ono što ti nisi znao.

Travka ne ugiba koja za sobom ostavi sjeme,

niti životinja ijedna ugine,

ako donese potomstvo i o njem se brine.

 

Hvala ti, o Bože, na pouci ovoj,

mirno ću od sada čekat završetak svoj,

doživio sam unučad i praunučad već,

znam da moj će život i poslije mene teć’.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting