Na zemlju da mi se spustiti…

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Ne znam kako bih započeo,ne znam kojim stepenicama poći…ali svaki korak je početak pa tako i ja radim svoj prvi…

Nije mi bilo lako ovih dana,iznova se borim sa sobom i možda ti ne kažem sve ali moram nešto,barem ovo…

Rođen sam kao čovjek,dijete, i sam život položi ruke u moje grudi i podari mi viziju onog čovjeka kojega bih trebao slijediti u budućnost,budućnost koju toliko puta poželjeh ne dočekati,ne vidjeti ali život me opet iznenadi i suprotstavi mi se na putu što ga nikad nisam htio odabrati.

Skroman sam čovjek koji se jednom usudio usnuti jedan san….da će živjeti i sutra.

Ali vidiš,isti taj san danas je moja sjena…dok ga slijedim uvijek će mi biti nadohvat ruke ali ga nikad neću uhvatiti…čim se okrenem prati me,zauvijek…

Još uvijek hodam sam pred životom i prazne duše,nijemih pokreta…svjedoci mi tek tolike zvijezde,toliko plamtećih duša…i sve me promatraju s toliko boli,na moju se dušu sruše poput kamena osuđujućeg i nemam snage nego mi patnja povije obrve,uvijek udovolji mojoj poniznosti…

Samo se još više približim zemlji dok kiša sarkastično pokušava nadomjestiti moje suze…neprimjetno ih potiskuje i gorka mi koža spušta se na dlan…

Kako jedan pjesnik reče; tek da mu je granu svinuti i spustiti se na zemlju među ljude…

Toliko sam dugo bježao u srebrene krošnje da sam sad zaboravio svinuti grane drveta…zaboravih da trebam sve breze svinuti…

Prvu kad sam svinuo i prignuo se zemlji našao sam samo travu kako počiva uz kore vremena,nitko se nije tamo odmarao,nikoga nisam mogao iznenaditi…

Tmina me još i danas zna uzeti za ruku i pitati želim li se spustiti u njezino naručje,mirisna me zavodi poput najvećeg ljubavnika tame i priznajem,toliko sam puta pao u iskušenje a još više puta sam si dopustio da odolim toj kušnji…

Toliko sam joj vrijedan i sada je upornija nego prije kada sam već bio legao s njom na meku postelju od zaborava…okusi me tada i postade moja sjena,puna nade ali s toliko tragova u sebi,siromašna korača svim mojim stazama,svim mojim isplakanim trenucima…

Nikada nisam od boga tražio da mi ruke kroje sudbinu,ruke sazdane od snova.

Vrijeme me zaobišlo a da me nije ponudilo niti plodovima niti grijehom,utjehu mi tek samoća ponudi i željan joj priđem da me prigrli svojim šaptajima…

Koliko mi je tek koraka izblijedilo u zemlji,zemlja novog vremena prekrije te iste slutnje koje sam pronalazio u zamišljanju budućnosti.

Sada više nema ni te zemlje,jer nestali su moji koraci,zamijenila ih prošla vremena…ono što se tek treba dogoditi postaje petlja umora,umora od čekanja,umora od potrage…

Zar konačno kad bih mogao nešto pronaći mora biti zaboravljeno,a niti me prisiljavaju da odustanem.

Koji je to usud tako podatan a opet uspijeva se ogorčiti na mene…

Da samo postojim ne bi mi svijest bila teret života,ne bih znao sanjati,ne bih znao željeti,a što je najveće prokletstvo ne bih znao živjeti…

Da sam u zaboravu ne bih ovo pisao,ne bih osjećaje bacao,ne bih se svijesti odrekao…

Dok sada svijest počiva u meni nanosi mi toliko svirača spokoja…vječno ih smijem slušati ali čim pjesma presahne tako i moja bit biva povučena u svoje odaje…bijesan se tjeram u oluju jer razumijem,a razum mi govori da mogu utjecati dok mi snaga još uvijek bježi poput vode,ne mogu ju stisnuti a stalno sam u njoj.

Odvažan tek mogu postati jednom kad mi duša udari u okove.

Ne smatram da sam vrijedan nebeskih visina,prihvatio sam usamljenost kao moju nevjestu…samo što sada konačno kad sam pred oltarom,želim da netko uleti usred dvorane obreda i kaže mi; Sve ću učiniti za ljubav

Tek me je sada strah,sada kad bih mogao i paklom poći,smrt prevariti i boga zavoljeti,život zavesti….svega tog jer bih mogao nakon toliko godina shvatiti da možda sutra više neću morati čekati.

Nemam spokoja u ovom svijetu,među ljudima sam tek pojava,ne želim ih pamtiti jer nisam od njih…često sam znao govoriti; Ne pripadam ovom vremenu i ovim ljudima….

Ali prvi put u životu posumnjah u smisao samoće.

Spustila se blagost anđeoska ne mene i razori mi dušu….

Tolikom vatrom sada gorim da bih mogao progutati svijet,u jednom dahu…

Bio sam toliko dugo izgubljen i tek sada sam shvatio da nisam nikada niti bio izgubljen…ja sam samo tražio izgubljeno..

Mene se tek treba otkriti i tebi bih to dopustio,bez oklijevanja…

Sada prelazim na san,ne smijem si više dopustiti ni riječ uvoda u sebe…

Svijet se mijenja i toliko sam spreman konačno oduprijeti se prosjeku…

Ovo je bio jedan od mojih trenutaka slabosti i uistinu nije važno tko to dijeli,ipak su to samo riječi…

Inače ovo ne smatram djelom…ništa moje nije djelo…

3 thoughts on “Na zemlju da mi se spustiti…

  1. Savršeno.Kako li samo uspijevaš pronaći prave riječi za ove osjećaje.Osjećam što želiš reći ali ne mogu to opisati.Mogu samo još jednom ponoviti: “Savršeno!”

  2. Hvala ti Nancy….
    Vidiš, trenutak kad mi se duša poželi izraziti pretvara se u suludu odiseju misli,sumnji i bijesa,vrtloga ludila i želja….
    tada se jednostavno nađu riječi oko mene,postanu jedan veliki ogrtač a ja onda prstima odnosim ono suvišno sa njega(bila to mačja dlaka,komad grančice…)i vidiš ,pogledam na zemlju kad tamo ugledam sve što je smetalo mojoj viziji čistog…
    samo što su sada to rečenice a ja stojim usred njihovog obreda i odbacio sam ih od sebe da bih ih mogao pročitati…

  3. Ne smatram da sam vrijedan nebeskih visina,prihvatio sam usamljenost kao moju nevjestu…samo što sada konačno kad sam pred oltarom,želim da netko uleti usred dvorane obreda i kaže mi; Sve ću učiniti za ljubav… ostala sam bez rijeci,nekako se pronalazim u ovome svemu…svaka cast…

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting