Na obali neba

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Teško mi je kad se sjećam

svojih drugova koji su se razišli

kao stranci poslije ljubavi

namjerno ili slucajno

i nista nije ostalo iza njih

A nocas  se, odjednom, sjetim

kise koja je padala, neumorno, tog popodneva

i moje ruke koja je ostala nekoliko minuta

ispod tvog mantila bež boje

Vozovi su prolazili

godine se kotrljale po trotoarima

derviši swinga, u modrim kaftanima,

plesali po mokroj kaldrmi

a mi smo stajali na obali neba

sluteći bijedu godina koje dolaze

Zato ti kažem

Idi sad druže moj,

to je najbolje za tebe,

jer nemožemo zajedno letjeti

preko neba

Takva mi je narav

I ako nekad

u nekoj dosadnoj kiši

prepoznaš tragove ljubavi koje su prošle

kroz ovu ulicu

nemoj, zbog probuđene nježnosti,

odati našu malu tajnu

koju skrivamo

kao dijete ruke umazane slatkom

Jer onda nam ona ništa neće značiti

i vratićemo se na početak naše tuge

koja lebdi, sve ove godine,

kao list nošen vjetrom neke davne jeseni

Raspoređujem riječi ove pjesme

koja će te čekati

kao ruža na slici

što prodaje se u radnji staklara

na sunčanoj strani ulice

sve do onog dana

kada će nepoznati pjesnik

probuđen uspavankom

dopisati stih:

Neka svi koji se vole

budu zajedno

7 thoughts on “Na obali neba

  1. Lijep je okvir za sjećanje ta kiša koja pada po trotoarima i u tebi, ti derviši u modrim kaftanima, ta kaldrma koja nosi tragove prošlosti, koja je upila misao pjesnika. I ljubav. Velika, nesretna, skrivena ljubav koja mami suzu na oko čitatelja, koja živi sama u sebi i od sebe. Hvala na pjesmi Sumiko.Lijep dar tvojim čitateljima. Pozdrav!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting