Muhiba

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Ne umjedoh joj dugo gledati divno lice,
zaboravih disati,
zaspah ispod njenih dalekih bagremova…
opijen mirisom i dodirom…
Eto,
zaboravih ostati budan.

Zaboravih obljubiti nju…,
rasplinu joj se biće po mojoj slabosti
pa ne znadoh kako bih je pomilovao
i kako bih je poljubio takvu…

Silna čežnja je zazivala malo boli,
silna sreća malo tuge…
Otišla je,
ostavila mi za utjehu samo tihi korak.

Kao ona nekada
sad ja potajice upirem oči u nebo i omahujem zvijezde
što putuju praćene bubnjevima,
iskonskim…
„Aman, tobe jarabi,
divne li tekije.“

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting