Što sam radio tih dana ?
Kroz žuljeve sam provlačio mreže
i znojem svojim razgovarao sa plimom;
iz mora izvlačih ribe,
njih sam mukotrpno spremao,
slagao,
sušio.
I sada kada pitam ruke,
što bih raditi htjele ?,
pronalazim iste odgovore.
U brazdama,
u šarama zapisane riječi..
jedne te iste..
Sudbina to bijaše,
grafit na zidu što se ponavlja..
Kao da sjene bacaju ono što inače baca sjene…
Možda to bijaše rezignacija ili
neka suluda ideja ogranićenosti
koja spopada ljude u malenim stanovima
sa lošim vodovodom ….
U konačnosti odlučih napustiti zgrade..
uau! pjesma mi se jako svidjela. ideja slobode naspram malenog stana mi je jako poznata…barem sam tako pjesmu doživjela. dobra odluka:))
Hvala na čitanju ! malo sa zakašnjenjem 🙂 arhitektura postaje nažalost naš svijet, a upotreba te arhitekture odražava sociološki poredak koji je uglavnom piramidalno ustrojen bez obzira na ime
lp