MOZDA, ZAUVIJEK

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

U srcu mome vatre vec odavno ne gore
gorcina u pepelu tinja i sapuce– Kuci se ne moze doci, ponovo…
Da li je ono bila Kuca ili snovidjenje,
Jesmo li ispijali ocat a mislili da je vino?

Nitko nije lukaviji od Lazi

Odjednom se urusio, naoko cvrsti, Brijeg
na pola koplja jos uvijek strsi usmrceni Stijeg.
S njime su umrli stihovi, pjesme i zakletve,
a sve se cinilo trajno i nerazorivo.
Je li se zivjela zbilja ili fata -morgana?

Nad majcinim grobom zurim kao dijete
da Majke vise nema, jos ne mogu shvatiti
i mislim da se kuci ponovo mogu vratiti?

Od lutanja do lutanja, besciljno se vrtim
u potrazi za stazom kojom cu u Bivsost , moju , doci
i naci Svijet koji se u ponor sunovratio;
nestalo je plavetnih zora, vihori iskorijenili ljude
(a voljeti su znali, u Ljubav vjerovali)

Da li je bila Ljubav ili opojna pjesma sirena?

Nestalo je cvrstog tla pod nogama.  Srusio se Svijet snovidjenja.
Suze su u vjedjama ostale… sakrivene.
Ljudska su srca jezera gorcine a duse tiste
smezurani karanfili…
smezurani, bezbojni, kratkotrajni… umrli…

Tragam… tragam uzaludno
snovidjenja su lomljiva, varljiva,
ne grade kuce vec dvorce u oblacima.

Stvarnost je prividnija od nedoslih svanuca.

Nemam hrabrosti da prestanem tragati za UMRLIM,
da se otrijeznim…
A da li i zelim trijezna biti?
Da li i zelim, kuci, ponovo, doci?

Mozda ja zelim, snovidjenja, zauvijek, zivjeti?

“Rijeka bez povrtka”
25.3.2017.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting