MOŽDA

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Svaku noć,
uvijek isto mjesto,
okrenem se i tražim,
tvoj pogled.
Okrenem se,
ali vidim samo sjenu,
moja jedina pratilja,
moja sjena.
Puše hladan vjetar.
Moje čelo pada,
kao zadnji list
sa hrastove grane
kada ga zagrli jesen.
I mene grli jesen,
pored srca mi diše,
čujem u taktu,
kako diše,
kako uspomene na nju
tiho,
i lagano briše.
Jesen me grli i ljubi,
a ja želim da me grli ona,
želim da u postelji mojoj spava,
ali u postelji mojoj smo samo ja
i tama.
Kiši.
Smilovala su mi se nebesa,
padaj kišo da mi prekriješ suze,
padaj kišo da mi osvježiš,
već klonulo čelo.
O kako mi nedostaje kišo,
a bez nje što mi još ostaje.
Vrijeme je da padnem,
kao i onaj list
na hladnu
i mokru zemlju
i da tamo tugujem,
pa možda me na podu
njena noga dotakne,
možda je osjetim,
možda moja sjena
zagrli njenu sjenu.
Možda.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting