MIRIS

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Odnijeli me vjetrovi

negdje daleko,

u neku drugu zemlju,

u neki novi kraj.

Uvečer kasno,,

gled’o sam dugo

u nebo, zvijezde,

maštajuć’ kako

oblacima plovim

nazad u zavičaj.

 

Stazom sam

seoskom trčao

uvečer kasno,

dok su se dječaci

vračali s paše

a momci, fakini,

stajali na kraj sela,

pjevali, smijali se,

i zadirkivali snaše.

 

Na stolu nisu bila

neka bogatstva,

tek komadić kruha,

suha slanina,

i sir kravlji,

što ga je jutrom

majka napravila,

a mjerit’ se ne mogu

s okusom njihovim

ni najveća carstva.

 

I onaj zalogaj kruha

što na njemu je

namazana mast

slasno je klizila

niz gladno grlo.

O’ kako nam je

išla u slast,

kako je sve

ukusno bilo.

 

I sad, dok obilje

svega imam

sve češće

uhvatim sebe

kako budan snivam.

 

Sanjam kućicu

s podom od blata

i majku staru,

koja onako,

odmah s vrata,

novi mi vrući kruh.

 

Dok nosnice

željno dršću

na miris zamamni,

i ovdje daleko,

miris taj povijesni

na lice osmijeh izmami!

 

Veronika Vere

 

2 thoughts on “MIRIS

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting