Merkina priča ( Kad dernek utihne )

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Svoju gitaru zovem po mrtvoj rodici, Merka. Da l’ ja to radim iz nekog cilja da ću s time istjerati iz sebe demone ili iz cilja da se svakog dana sjetim da život nije stalan da svakog trena čovjek može umrijeti. Merku nikada nisam upoznao, umrla je s 4 godine. Kroz svoju gitaru pokušavam da je se sjetim, da njen duh oživim, da ona govori kroz moju muziku, kroz moje pjesme. Rijetko je ko spominje. Nekad djed, u rijetkim trenucima tišine zadimljene sobe, kad dernek utihne, dok Merkin buraz povlači dugi cigarete dim, djed kaže “Eh, kako je Merka prije znala mene obradovati svojim slatkim licem.” Tad nastane muk tišina, koluti dima počinju da speluju njeno ime, oni liče na njeno lice. Onda rođak tiho kaže “Džeki buraz, daj zasviraj nam jednu.” Tada sviram, sviram da Merkine riječi izlaze iz mojih usta i iz moje gitare. Dernek utihne za par sati, djed samo tiho izusti “Eh da je Merka tu…” Onda opet, muk, tišina. I ja bih volio da je Merka tu, nikada je nisam upoznao, pitam se kako bi sada na mene gledala kako bi me tretirala kao mlađeg rođaka. Da li bi i ona slušala dok u kasne sate u uglu zadimljene sobe sviram i svojim hrapavim teškim glasom tuge pjevam, to nikada, nažalost, neću znati.
-ISTINITA PRIČA-

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting