Melek od Bejtulaha

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Onda kada se malešni zračak spustio s neba,
da malo posvijetli niz vrelo grešno,
duša se moja hirovita pridignula bješe
pojilu njenom,
na čari bajne,
na Zem-Zem vrelo.

Ponese mi je večernji dašak,
tako u letu;
Susretoše se putnici vječni,
moji i njeni,
u Bejtulahu,
u jesen ranu,
na usni mednoj,
na uvojcima,
na njenom čelu,
aman, divnom.

Šta su pričali – ne mogu znati;
tu tajnu samo vrelo znade…,
ali od tada,
čim svjetlost na lice padne grešno,
bilo da sunce igru stvara ili da nebom zvijezde vrte,
u gnijezdu mi se razbudi duša, pa se pridigne;
ponudi očima rosu sjetnu,
grudima slabost.

Pa tiho doziva lijepu Hadžeru, gnijezdo joj sprema.
Zašto mjesecu sve čari nudi a oku mome mira ne stvara,
niti spokoja nejaku biću davati kani?
Aman – aman karasevdaha.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting