MALA VRBA

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Ustaše ustale protiv Srba,

tužno je plakala jedna mala vrba.

Krv je tekla posvuda,

od previše zla postala je luda.

Noževima su Srbe klali,

svoje duše vragu dali.

Iz kuće ih izvlačili,

skoro do kraja svlačili.

Nisu im dozvolili da pojedu svoje posljednje jelo,

morali su hitno napustiti svoj grad ili rodno selo.

Neki su metak u čelo dobili,

nekima su kosti polomili.

Oči i zube su im vadili,

možda su od toga ogrlice pravili.

Prema crnoj rupi ih gurali,

u pičku materinu slali.

Izmučena tijela u duboku jamu su padala,

smrt im je pored uha šaptala:

“Ne bojte se braćo Srbi,

ima puno krvi,

vaša tijela smrskana će na dnu jame ležati,

a vaše duše prema nebu bježati.

Smrt sama po sebi i nije tako strašna,

ali agonija pred smrt je užasna.

Samo Bog zna jesu li Srbi u Hrvatskoj takvo zlo zaslužili,

zašto su ih ustaše 40-ih i 90-ih,

iz dna duše mrzili?

Ustaše moraju shvatiti da etnički čista država ne postoji,

država se od raznih nacija sastoji.

Srba na ovim prostorima skoro više nema,

ali opet se nešto čudno sprema.

Stižu novi, strani ljudi,

netko se tome čudi.

Hoće li ustaše sve te strance,

zbog lude ideologije klati,

svoje ruke ponovo od krvi prati?

Srbi više nisu nikakva prijetnja,

ali crni, crveni i žuti postaju nova smetnja.

Mala vrba sve to tužno gleda,

u zemlji krvi i meda.

Oči su joj pune suza,

spaljena polja puna crnih ruža.

Kroz crne oblake možda se jarka svjetlost pojavi,

da dolazak sretnijeg života proslavi.

Života koji se temelji na bezuvjetnoj ljubavi i sreći,

a ne na tuđoj patnji i nesreći.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting