Lice poezije

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Najdraža je meni ona i najljepša na cijelome svijetu;
ona zvijezda, što iziđe o Božiću, moj sjajni Sirijus,
moja radost duše, štono joj nema ravne.

Najdraža je meni ona kojoj lice blista jednako – noću i danju,
štono potiho i pametno zbori, ljubav moja razgegana,
labudica duše moje.

Umrijet ću za onom što me gleda,
ah,
moja draga;
moje zlato nenošeno,
moje biće jedinstveno.
Ona je ljubav moja
i poezija moja.

Njene su mirisne grudi moje dvije Svete bule,
njene su oči moji narodi,
ja nemam nikoga osim nje, na ovome svijetu sve je tijelo,
samo je ona – biće.

Njeni su prsti latice al-katmera,
njene su smijavice dva mlada mjeseca,
ne mogu prestati čekati da njene usne prozbore.

Onu moje srce ljubi, koja ima hod poput viteškoga dostojanstva
i poput gazelina skakutanja.
Gledajte ljudi moju ljubav raspupanu.

Kažite mi: Je li bila vrijedna jedne poezije?
Duše moje i predaka mojih.
Je li bila vrijedna planinskoga lava i sokolova gnijezda.

Je li bila vrijedna moje suze
i moje tuge?,
umire li uzalud plavi dan od srama
kad mahalom prošeće ljubav moja divna?

Prekrivam je zastavom ljubavi,
ljubim je licem poezije…,
mjerim je ljepotom mjesečine
i Vlašića što pjevaju visinama.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting