Granu li sunce gorom ili se nasmiješi na mene Ana Lelina
sa slike na hladnu kamenu,
stare?
Kakvu to divnu kći imaše davno stari Lelo,
prva kuća do šterne
u selu što bješe?
I zašto nestadoše,
i kuda nestadoše Ana i Lelo,
šterna,
i kuća stara?
Svud je kamen goli oko dvora tvoga Ana posuo,
iz zida ti bazga pronikla,
gnijezde se u njemu ptice jamarice.
Na kamenom pragu cvijet mali ostavljam za tebe Ana,
baš ondje kuda si mi ti hodala davno,
davno ljepoto moja;
Ne zaboravljam te ja Ana danas tako lako
i ne ostavljam te,
ne dam te nikome Lelina kćeri mila…
A još i danas pričaju ljudi koliko ti vrijedna bješe,
pa zar ti na magarcu drva da goniš ljepoto moja,
nevoljo moja ljuta.
Kako si bolno lijepa,
koliko je lijepo lice
i pogled tvoj gospodski što me ranjava danas
u selu prostom, planinskom, malešnom,
što ga još samo ja razrušenog i nestalog ljubim
i dolazim mu da ga malo oplačem…
A što to bješe s tobom Ana
i kuda nestade?
Zar samo tako umrije tolika ljepota,
zar samo istrunu?
Ne vjerujem, ne vjerujem;
U kojoj li si galaksiji sad reci mi, javi mi se,
ja ti poljupce šaljem stalno,
i stihove pišem;
i ljubim ja danas tebe
i volim neizmjerno, lijepa Ana Lelina.