Knjiga postanka

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

(Žito)
U prve dane postanka su se nad prostranim njivama mladoga ječma igrale lastavice.
I pirio je lagani vjetrić iz gore, sve nježno mrseći naše tek isklasalo žito.
Ničim izazvano, žito bi se poput oceanskog vala zatalasalo bježeći daljinom,
noseći nama oči niz potkunjice;
mameći iz njedara uzdahe
i dirajući nam dušu novim čulima.

(Zvono)
U druge dane postanka, planinom se prostirala jeka pastirskih zvona.
Na ovnu prethodniku tuklo je krupno zvono što vodi melodiju,
i što za sobom vodi hod stada;
hod pastira
i hod pasa tornjaka.
Sitnija glazba bronze na mladim dviskama bludjela je u nježnom molu.
Puzila je travom, kao protuteža prvome zvonu,
sve odjekujući u okrajcima planinskih klanaca – kao kad se kose Alamanke otkivaju
na cvjetnim livadama, pa tukući o zemlju zvone dolinom o blagorodnome
mjesecu košnje.

(Vîle)
U treće dane postanka su na cvjetnoj livadi igrale kolo mlade djevojke.
Bijahu li one vile ili ljudske duše s planine – nitko ne znade kazati,
ali su čeljadetu izazivale do tad nepoznatu žudnju;
sve po duši,
i sve ispod donjeg stomaka.
Njihova pjesma čitavu planinu je vodila prema nekim drugim svjetovima.
Njihovo milovanje potaklo je ruke na nježno tkanje po usnama,
i po licu.
Glava je nemoćno klonula u krilo,
da miluje
i da bude pomilovana.

(Ljubav)
U sve preostale dane postanka života – bijaše ona.
Zaigrana i vesela, ličila je na mladi Sirijus o Božiću.
Kad je koračala putom, mislili su ljudi da je sunce s neba sišlo među njih.
Sve krijući oči, da mu ih ne oslijepi
i sve krijući usne, da mu ih ne zamedi;
on je tek vrhovima prstiju,
u strahu od tolike ljepote,
samo dodirivao njenu plavu kosu.
Pored sve pažnje – oslijepiše mu oči.
Pored svega srama – zamediše mu usne.
Od velike njene ljepote, i od radosti njenih očiju
i on se proljepša,
i obradova se postanku svijeta.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting