Poezija.Online

.

kad prije proljeća

proljetna kiša proplače zemlji

rominjanjem i bujicom

kad topla je i hladna gori

bez razloga

bez Mjesečine, bez Sunca

bez ijednog Putnika

kad nema smisla opirati se

i kad svaka riječ je lakrdija

u pantomimi predstave značenja

.

tada zašutiš

poput Harlekina

i zgotovljen osmijeh pružaš

ispod suhe nadstrešnice

ne daš kiši bliže

ne daš joj do taštine

i ne priznaješ poraz

iako poražen ostavljen si

daleko iza sebe

i nemaš prije ni poslije

niti moguće koje bilo bi spasenje

imaš samo ovo sada

neraspoređeno prije proljeća

usred kišnog plača do zemlje

u vakuumu događanja

i ne misliš

samo otpuštaš kretnje olovci

i preslušavaš Sedam dana

Petu simfoniju i Kashmir

i na trenutak problijediš

ispod kože

pomoli se posljednji Kentaur

.

.