Kazalište

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Bljesak žarulje u mojoj zjenici.
Jedno oko puno suza.
Jedan odraz kreveta u ekranu.
Jedna sjena što drhti na zidu.
U pozadini plešu cigani.
Na sceni stol i stolica.
Očekuje se jedna osoba.
Ulazi žena, sjeda za stol i piše.
Piše satima i publika je već umorna.
A cigani još plesšu.
Čuje se zvuk kiše.
Ulaze dvojica u odijelima i odvode ženu.
Čvrsto je drže a ona urliče.
“Ponesite moje riječi, ponesite moje riječi!”
Oni se zbunjeno pogledaju, slegnu ramenima zaključivši da je luda
i odvode je van scene.
Posljednji prizor.
Kiša još pada, cigani još plešu.
Zapuše vjetar.
Papiri se rasprše po pozornici.
Njene riječi ispire kiša
i slijeva se tinta po publici.
Zastor se spušta.
Nitko ne plješće.

One thought on “Kazalište

  1. Sviđa mi se pjesma,jer ostavlja prostor mašti.Rečeno je mnogo,ali je ostao i prostor da čitatelj doda svoj dio,i pjesmu učini sebi bliskom.Moje pohvale.:)

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting