Pitanja

Upitao me stranac na ulici koji je pravi smjer za … idi, čovječe, tamo ravno pa skreni lijevo ka cvjećarnici i nastavi, nije teško, naći ćeš. Obratila mi se prijateljica što ju znam još iz škole tupo gledavši me u oči, upitala me ima li smisla za čovjekom što je otišao poći Nema, dušo naivna, jedna nevolja manje od onih koje tek u životu proći ćeš. Doletio je do mene golub na autobusnoj stanici i gugutao gledavši u moje pecivo kao da me i on nešto upitkuje i na to…

Moj otac

On je uvijek u tami vidio svjetlost Ali samo onda kada bi se svjetlost nazirala na njegovoj strani Moj je otacčesto vidio i mračne straneNe svoje, ne, bio je on bez maneali ako je sudeći po njemuja nikada nisam zaslužiladoživjeti ljepše dane. Prema riječima njegovim,ja sam beznadna glupača,ja sam debela kurva,ja sam ružna protuha iIma li od mene gore? Prema riječima tuđim,kurva nisam, a nisam ni debela,ja sam pametna i predamnom je svjetla budućnostja se trudim, a nisam ni ružna,i od mene nema bolje. Pa jesam li ipak glupača,što u…

Neka se po njoj ljubav zove

Tanki su prsti klizili niz njen obraz, gladili su tanki prsti njenu glatku kožu. Iako je već napunila 30, njena je koža i dalje bila glatka, bez mnogo bora. Bili su njeni obrazi kao u djeteta. A on, on ju je još više volio radi toga. Ne radi njene mladosti, već radi stvari koje je ona mrzila, a on obožavao. Glatki, punašni obrazi, još slađe rupice u obrazima, a oči. Oči su joj se skupljale u neodoljive crtice pri svakom njenom osmijehu. Priznao je sam sebi, nekoliko puta već, živio…

Alive

I want to write about you like I never didIt was never spoken about a person this wayHuman was never codified in such mannerAnd do you know why? Because there is no way –No inkNo letters to combine,To explain the depth of your imprints on my skin –On my moments,On my vision. You are, my dear, one of many,But only rare get written down. So I read that a writer falls in love with you,You will never die.Well,I am no writerAnd my words come as they go –Light and unnoticed.But…

Sjećanje na nju

U snovima mojim, ti mi stojiš blizu Ruke tvoje oko mog su vrata Lice moje u njedrima tvojim I sada tvoj dah osjetim na vratu Kao nekad… Nitko drugi, osim dvoje nas Ptičice cvrkuću, ili smo to mi? Ponovno ljubav, meka i vječna Osjećam opet, da živjeti vrijedi Poljubim usne, predivne tvoje Poljubac tvoj mi izmakne uvijek, Umjesto njega, jutro je sivo Iako suncem je okupan dan.

Tišina

Tišina Muzika se čuje Tihi glas s notama putuje Zidovi šute tugu sluteStalo je vrijeme stale su minute Tišina Suza mi iz oka krenu Kad ugleda sliku njenu Crna kosa oči plave Njen osmijeh ne izlazi iz glave TišinaNoć mirna, oluja u meni Mjesec pored mene sjedi Suze mi osmijeh brišuDok zvijezde njeno ime pišu TišinaNoć prođe, dan dođeNebo zaboravi ime tvojeAli nije srce moje Čeka da nam se duše spoje

Novokaledonijski papagaji

Puno je vode od onda proteklo ispod mosta i vrsta novokaledonijskih papagaja je istrebljena. Ti više nisi kao onda ista, sada si odrasla žena. No vratimo se na papagaje. Ako ne znaš gdje je Nova Kaledonija, istočno je od Australije i dom je tih papagaja plavih i zelenih boja. Zapravo, nekad im je bila sigurno utočište u oceanu, dok ta ptica nije izumrla i ostavila pokoje pero za uspomenu. To bi bilo to o papagajima, a sad mi pričaj o sebi. Šta ima, kako si, gdje ti je ona moja…

You know nothing

In Autumn, maybe, is hidden Spring, purple flowers under yellow leafs, but about it, dear, you know nothing nor broken heartedness, woes and griefs.   I’m not bad, maybe, as you think, there is, maybe, more good in me, but about me, dear, you know nothing and you won’t even try to see.

Ja sam ta žena

  Znaš da ja sam ta žena. Sva u crnom. Groblje tvojih strahova. Moje lice je mršavo i blijedo. Obrazi upali. Rubovi mojih usana krvavi su. Na rukama je blato. Pod noktima crvi. Sa mojih trepavica kapa sok divljih kupina. Među grudima čuvam obezglavljenog goluba. Lagati, lagati, ne znam. Umorna sam. Opasna. Prokleta.   Znaš da ja sam ta žena. Sva u crvenom. Ognjište tvojih želja. Moje lice je puteno. Koža je poput mokre svile. Uvijek sam naga. Sa mojih trepavica kapa med. Na rukama je pepeo. Pod noktima žar.…

Prga franko forte

U Frankoforat mi brat a u Sestriere sestre arbajt moj brat Hrvat u Chioggu, Romu i Mestre U zemlju od Asteka otišo moj mi teka za postojbinu Maja o’šla mi raja Putim di kengur skače otišo ćaće u Irska drugi mi mnozi di livon stranom se vozi Svud svijetom razasuti po onoj Švabiji većma gorka im jutrom se muti prga od tuđeg ječma  

Pao je samo tamni veo preko nas,preko moje nadahnute duse,koja je gledala u svetlu buducnost.Nesto nas je razdvojilo da li mozda daljina (kao sto kazu sto dalje od ociju,to dalje od srca) ili samo nase trenutazno usijane glave,tela,srca.Koja su na taj period zajedno kucala i sijala istim sjajem,mastali zajedno za bolje sutra,prozivljavali zajedno te trenutke srece,mira i ljubavi.Iscezli smo bez traga i glasa,poslednje reci za rastanak.Utinule su ruke,reci,usne.Skotrljala se samo suza niz lice,bistra i slana.Tesko je izdignuti se iz ovoga ,jer mozda se i ne vidimo nikada vise,izgleda nismo bili…

Umiranje

  Kažeš mi da će se to desiti ovdje. Za mladog mjeseca. Moje umiranje.   Pokušavaš dotaći me, prstom upireš u modre mrlje na mojim bedrima, tragove oslabljenog tijela, predskazanja bola. Kažeš mi da sam ničija, jezikom prelaziš preko oštrih linija mojih kukova, crtaš vatrene kružnice, predskazanja krika.   Ne podnosim svjetlost. Pljuvačkom gasiš svijeću.   Prepričavam ti svoje snove. Ishitreno kažem: “Da!” Cijepaš mi utrobu.   “Za bol!”- tako će uvijek biti.   Tvoj dah će uvijek mirisati na šumu i kamenje. Znam da povratka nema, sklupčavam se i…

Stara majka

Jauk boli, što se hori, kroz tamnu noć. To majka sina zove, moraš sine kući doć. Neću majko, kući doći, tamna je noć. A po tami, nikad neću, majko na put poć. Jadna majka suze roni, sina zove, Boga moli. Pusti dijete, da ga vidim, samo ovu noć. Bog uzvraća, nije zao, za ljubav majke sve bi dao. Samo tren, majko stara, sva vrata su zaključana. Zator diže, osam vrata, sve je tiše. Svjetlo jarko, sad je jako, vrijeme stade. Stara majka sad je bliže, svome sinu sada stiže. U…

Podrumski Mostar

bilo je tu i mrtvih, sine. u kutu treslo se dijete plijesan na zidu i smrt na zidu. uz slike svete. urla vanjština, crvenost krika udarom vatre bezdan se klati zvuk pucanja gorućeg plika u završen beskraj složeni sati. metalni div, žile su žice na čelu slika bijele grlice zeleno mu trulo nasmijano lice ruke mu hrða. miris ubojice. cvili majka sinom ogoljena Njegova je zadnja. oštar rez britve mir je ime, a prezime radost koje nijemo kliču prazne molitve. mort i beton. zagrljaj hladnoće razvratne oči i samoća vrela…

Stranac

Sjedim na oknu svoga prozora te promatram nebo. Nema niti jedne zvijezde na nebu. Nebo ih je sve skrilo. Skrio ih je kako mu ih mi pokvareni ljudi ne bi uzeli niti jednu jer mu je do svake stalo te su za njega najdragocjenije na svijetu. Dok su nama ljudima to samo obične točkice koje nam po noći svijetle uz mjesec. Tako sam i ja uzela tebe i sakrila duboko u svoje srce da te niti jedna pokvarena osoba ne može uzeti jer si nešto najvrjednije što imam i ne…

Misao dana

Ja ovo ne želim više. Ne ovako. Ne tišinu koja guši, Ne bijes koji uništava sve što je prostalo. Neostvarenost koja peče. Zar svaki korak mora biti borba? Zar svaka misao mora biti usmjerena na drugi dah? Kažu, okreni novi list, kreni dalje, možeš ti to. Ali ne želim uvijek biti sila. Želim se slobodno raspasti.   A što tada? Što ako nitko ne ostane? Što ako vrijeme ima preveliku cijenu? Hvala. Onda hvala na svemu. Duboki naklon, dramaturgija prestaje, duboki udah i idemo ponovno.

Život

Kako tužno pada noć, Nitko da bi došao meni u pomoć. Bez salame svoje mile ostadoh ja, Baš kao i bez tebe jadnika.   Što me u životu ovomu još snaći neće, Kako ću ja sad bez ljubavi i sreće? Tko mi bude nastanjivao snove sada, Bez ikakvih mogućih jada.   Što više starim to shvaćam, Da život ovaj prihvaćam. Bez imalo muke Obasipu me velike tuge.   Ali sve bi bilo to lako proći Kad mi nesane ne bi bile noći. Što još uvijek čekam tebe, Ugrožavajući sebe…

Vukovar grad heroja

Visoko stojiš ti, makar Uništen i Krvlju obliven bio, Opustošen i zaboravljen. Volontere svoje poubijao, A majke i žene bez muževa i sinova ostavio. Raznesen,   Gađan, Ranjen, Ali ti si opstao. Digao si se iznad svih,   Heroj postao, Emocije prouzročio, Rane načinio, Ožiljke ostavio, Jauke izazvao. Ali vrijedilo je, jer ipak nakon svega nikad nisi izgubio…  

On me nosi

Kako uspijevam?! Kako još živim i još se smijem?! I sama se pitam. Ponekad. Ima nekoliko bitnih stavki u mom životu. Volim svoj posao. Volim i to što ga imam. Moja obitelj. Proživjeli smo skupa uspone i padove, boli i radosti. Moji divni prijatelji uz mene su u dobru i zlu. Poneki kolege tiha su podrška u trenucima krize. Na kraju priče, ali nikako najmanje važno, Bog je moja snaga. I kad sama ne mogu ni koraka više, niti znam kuda, On me ponese na svojim milostivim rukama. Kroz brda…

Ogoljujem dušu

Biti nekome nešto. Nije li to ono što svako srce čezne?! Nije li svatko željan nekome biti ljubav, ona neprolazna?! Ne kažem da nisam nikad bila voljena. Bila su dvojica ili trojica koji su nakratko osjećali više od prijateljstva. Imala nakratko momka prije nekoliko godina. Ako se dvotjedna veza može vezom nazvati. Ipak, nisam dosad imala sreću osjetiti da me netko toliko voli da me ne bi nikad nikome dao. Nitko se nije borio da bude uvijek uz mene i pruži mi svoju ljubav. Ponekad se pitam misle li muškarci…